1. Ivan Bunjin (1933.)
Georgij Trunov/Wikipedija
Bunjin je prvi Rus koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. U tom smislu je pobijedio svog glavnog rivala - Maksima Gorkog, proleterskog pisca i Staljinovog miljenika.
Obitelj Nobel je dugo živjela u carskoj Rusiji. Njima je 1916. godine pripadala trećina ruske sirove nafte. Boljševička revolucija je, međutim, primorala Alfredovog rođaka Emanuela Nobela da pobjegne iz Rusije, uslijed čega se raspalo cijelo trgovačko carstvo njegove obitelji.
Kasnije je, tijekom 1920-ih, dok je živio u Parizu, Emanuel bio u bliskoj vezi s antisovjetski nastrojenim ruskim emigrantima. Jedan od njih je bio Ivan Bunjin. Nobel službeno nije mogao utjecati na odbor, ali su njegove simpatije bile očite.
Bunjin je dobio nagradu "za striktnu umjetničku vještinu kojom je nastavio tradiciju ruske klasične proze". Švedska akademija je precizirala da je Bunjin izabran "da bismo očistili savjest koja nas muči što smo propustili Čehova i Tolstoja".
Pa ipak, sovjetski mediji su tvrdili da je nagrada politički motivirana jer je dodijeljena "neprijatelju revolucije". Zbog toga je SSSR desetljećima imao negativan stav prema Nobelovoj nagradi.
Evo pojedinih Bunjinovih knjiga koje obavezno treba pročitati.
2. Boris Pasternak (1958.)
Institut ruske književnosti
Pasternak je dobio nagradu "za važna postignuća kako u suvremenoj lirskoj poeziji, tako i u oblasti velike ruske epske tradicije". Njegov "Doktor Živago" upravo je bio predstavljen svijetu uoči dodjeljivanja nagrade i prvi je put objavljen u Italiji, nakon što je zabranjen u Sovjetskom Savezu.
Državni mediji i birokrati u SSSR-u pokrenuli su kampanju protiv Pasternaka. Okarakterizirali su ga kao izdajnika domovine zato što je njegovo djelo izdano u inozemstvu i zato što je dobio Nobelovu nagradu, jer se to tretiralo kao nešto izdajničko i antisovjetski.
Pasternak je bio prisiljen odbiti nagradu, ali je svakako postao persona non grata u Sovjetskom Savezu. Poznat je citat s jednog skupa komunističkih pisaca gdje je rečeno: "Nisam čitao Pasternaka, ali ga osuđujem". Ta fraza je postala aforizam koji simbolizira sav idiotizam cenzure u sovjetskoj državi.
3. Mihail Šolohov (1965.)
Ivan Denisenko/Sputnik
Šolohov je autor epskog romana "Tihi Don" u kojem se govori o ruskom kozaštvu u doba Revolucije i Građanskog rata. Za ovaj roman se često kaže da je "Rat i mir 20. stoljeća". Knjiga je, međutim, bila predmet mnogih proturječnosti, kao i konspiroloških spekulacija o tome da Šolohov nije njezin pravi autor, jer u drugim njegovim djelima nije odražen tako istančani književni stil i talent.
Odbor ga je ipak izabrao i dodijelio mu nagradu "za umjetničku snagu i integritet kojim je u svom donskom epu izrazio povijesnu fazu u životu ruskog naroda".
Ovoga puta sovjetska država nije imala ništa protiv nagrade. Štoviše, vlasti su 1958. godine pokušale promovirati Šolohova kao pisca. Sovjetskom veleposlaniku u Švedskoj bilo je naloženo da da do znanja kako će SSSR biti veoma zahvalan ako se nagrada dodjeli Šolohovu.
4. Aleksandar Solženjincin (1970.)
Getty Images
Solženjicin je bio prvi sovjetski pisac koji je u svojim romanima otvoreno govorio o Gulagu. Njegov "Jedan dan Ivana Denisoviča", s opisom svakodnevice robijaša u logoru, objavljen je 1962. godine te je postao senzacija u SSSR-u.
Solženjicin je osam godina proveo u Gulagu, a poslije oslobođenja je postao disident i borac za ljudska prava. U trenutku kada je dobio Nobelovu nagradu u SSSR-u je već obustavljeno objavljivanje njegovih radova.
Nagradu je dobio "za onu moralnu snagu kojom se nepokolebljivo držao tradicije ruske književnosti". To je još više okrenulo sovjetsku vlast protiv Solženjicina i njegovog "antisovjetskog" djelovanja. Četiri godine kasnije je protjeran iz zemlje i tek tada je bio u prilici primiti nagradu i novac koji ide uz nju.
Evo pojedinih Solženjicinovih knjiga koje obavezno treba pročitati.
5. Josif Brodski (1987.)
AP
Brodski je još od djetinjstva sanjao o Nobelovoj nagradi. Htio je kao pjesnik biti priznat na međunarodnoj razini. Osjećao je klaustrofobiju u Sankt-Peterburgu i uopće u Sovjetskom Savezu. Stroga cenzura nije propuštala njegove stihove u tisak, oni su se širili samo putem "samizdata" (tj. prepisivanjem, prekucavanjem, fotografiranjem ili na neki drugi način, bez dozvole vlasti).
On je tražio mogućnost da napusti zemlju i čak je planirao sklopiti fiktivni brak s Amerikankom, ali mu je bilo teško odlučiti se za taj korak. KGB je zatražio od njega da napusti zemlju prije nego što se saznalo za taj plan. Tako je on otputovao u SAD.
U Americi je ruski pjesnik odlučio promijeniti jezik, ali njegovi stihovi na engleskom jeziku nisu bili toliko uspješni. U SAD-u je Brodski postao poznat kao profesor povijesti ruske književnosti i esejist.
Njegov dječački san se ostvario 1987. kada je kao pjesnik dobio Nobelovu nagradu "za sveobuhvatno stvaralaštvo prožeto jasnoćom misli i poetskim intenzitetom".