6 ruskih pisaca koji su ZAMALO dobili Nobelovu nagradu

Mnogi sjajni autori nikada nisu dobili Nobelovu nagradu - a ovi su ruski velikani bili među njima.

Mnogi sjajni autori nikada nisu dobili Nobelovu nagradu - a ovi su ruski velikani bili među njima.

Getty Images, kjpargeter, rawpixel.com/Freepik
Imena pet ruskih dobitnika Nobelove nagrade za književnost dobro su poznata: Bunjin, Pasternak, Šolohov, Solženjicin, Brodski. No, koji su se još pisci mogli i trebali naći među ovom čuvenom družinom?

1. Lav Tolstoj (1828.–1910.)

1901. godine, kada je dodijeljena prva Nobelova nagrada za književnost, Tolstoj je već bio živa legenda - autori takvog položaja bili su malobrojni i rijetki. Ipak, prvi je dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio francuski pjesnik Sully Prudhomme (tko?), a i u narednim je godinama Nobelov odbor nastavio u tišini zaobilaziti autora Rata i mira.

Za nevoljkost da se Tolstoju dodijeli Nobelova nagrada najvećim je dijelom bio zaslužan član odbora Carl Wirsen, koji je kritizirao anarhistička stajališta velikog pisca. "Tolstoj je osuđivao sve oblike civilizacije i inzistirao na usvajanju primitivnog načina života, odvojenom od svih institucija visoke kulture", negodovao je Wirsen.

To nije spriječilo da se Tolstojevo ime predlaže svake godine do 1906., kada je sam pisac od Ruske akademije znanosti zatražio da podrži drugog kandidata. Tolstoju je bilo drago da su ga ostavili na miru. "To me spasilo od toga da se moram baviti novcem [od nagrade], koji, kao i svaki drugi novac, po mom mišljenju, može donijeti samo zlo", rekao je pisac.

2. Maksim Gorki (1868.–1936.)

Prvi je pisac rodom iz Rusije koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost bio emigrant Ivan Bunjin 1933. On je davno napustio svoju domovinu, proklinjući novi komunistički režim. Bunjinov je rival za nagradu bio njegov bivši prijatelj Gorki, koji je, naprotiv, pozdravio boljševičku revoluciju (bio je nominiran pet puta krajem 1920-ih i početkom 1930-ih). Njihove su šanse bile jednake, ili se barem tako činilo.

No na izbor nije utjecala samo književnost. Odbor je odabirom Bunjina otvoreno pokazao da smatra da je prava ruska kultura u egzilu, a ne u SSSR-u. "Gorki... je neusporedivo veći od Bunjina. Veći, humaniji, prepoznatljiviji, vitalniji... No, s obzirom na to da je riječ o politici, švedski kralj ne može nagradu dodijeliti komunistu Gorkom...", tako je odluku komentirala pjesnikinja Marina Cvetajeva. Za Gorkog, trubadura novog čovječanstva za koje se nadao da će proizaći iz revolucije, bila je to posljednja nominacija.

3. Dmitrij Merežkovski (1865.–1941.)

Daleko manje poznat od Gorkog, a o Tolstoju da i ne govorimo, Merežkovski je u jednom trenutku zaintrigirao Europu svojim esejima i religijsko-filozofskim romanima (posebno trilogijom Krist i Antikrist); za Nobelovu je nagradu nominiran gotovo deset puta.

Poput Bunjina, Merežkovski je emigrirao nakon Oktobarske revolucije te je bio glasni kritičar boljševika, tvrdeći da je "kraljevstvo Antikrista" stiglo u Rusiju. Stoga je politički ispunjavao tadašnje nepisane kriterije za nagradu, no u svakoj se prigodi susretao sa zaslužnijim kandidatima.

4. Mark Aldanov (1886.–1957.)

Neporecivi je prvak u nominacijama bio još jedan ruski emigrant - Mark Aldanov (rođ. Landau) - s njih 13! Ovaj je kemičar koji je postao pisac Rusiju napustio nakon 1917. godine, a pod svoje ga je okrilje uzeo Bunjin. Potonji je iz godine u godinu apelirao na Švedsku akademiju da obrati pažnju na Aldanovljeve povijesne romane i eseje, koji su bili vrlo popularni među ruskim emigrantima.

No, kako je pokazalo otvaranje arhiva (rasprave o kandidatima mogu biti objavljenje tek 50 godina kasnije), odbor u Aldanovljevom stvaralaštvu nije pronašao ništa posebno. "Aldanov ne posjeduje kvalitete potrebne za dobivanje nagrade ili da ga se doživljava na istoj razini kao Ivana Bunjina", stoji u zaključku. Neposredno prije smrti, Aldanov je tužno predvidio da će njegovo književno nasljeđe biti zaboravljeno "tri tjedna nakon mog sprovoda".

5. Vladimir Nabokov (1899.–1977.)

Aristokrat rođen u Rusiji, Vladimir Nabokov, koji se s pravom smatra rusko-američkim piscem, bez problema je vladao kako materinjim, tako i usvojenim jezikom. Iza sebe je ostavio 17 umjetničkih romana, ali zauzvrat nije dobio Nobelovu nagradu - i to zbog svog najpoznatijeg djela.

Stalni je član odbora Anders Österling 1963. godine blokirao njegovu kandidaturu, izjavivši: "Autor nemoralnog i uspješnog romana Lolita ni u kojem se slučaju ne može razmatrati za nagradu."

Iako je ponovno nominiran sljedeće godine, Nabokov je izgubio od Jean-Paula Sartrea, koji se, nakon što je odbio nagradu, požalio na političku pristranost Nobelovog odbora, koji je, kada je riječ o ruskim piscima, prepoznavao samo emigrante (Bunjin) ili disidente (Pasternak). Primjedbu francuskog filozofa su očito uzeli u obzir, jer je 1965. godine nagradu dobio komunist Mihail Šolohov. Nabokov je, međutim, ostao praznih ruku.

6. Anna Ahmatova (1889.–1966.)

Švedska akademija je 1965. razmatrala mogućnost podjele nagrade između dva sovjetska pisca: gorespomenutog Šolohova i pjesnikinje Anne Ahmatove. Ideju je opet sasjekao Österling. Objasnio je to ovako: "Jedini razlog za zajedničku dodjelu nagrade Anni Ahmatovoj i Mihailu Šolohovu bio bi taj što pišu istim jezikom. Oni nemaju ništa drugo zajedničko."

Oni su se doista jako razlikovali u pogledu sudbine i opusa. Šolohov, autor epskog romana Tihi dom, bio je miljenik sovjetske vlade, dok je Ahmatova sa svojom osjećajnom poezijom trpjela beskrajne progone i represije. Österling je svejedno visoko ocijenio njezino stvaralaštvo te je vjerovao da bi nagradu mogla dobiti neki drugi put. No sljedeće je godine njezino pero utihnulo.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće