Pet legendarnih djela nobelovca Ivana Bunjina

„Gospodin iz San Francisca", I.Bunjin

„Gospodin iz San Francisca", I.Bunjin

O.G.Verejski, 1972.
Ivan Bunjin je za Nobelove nagradu prvi put nominiran još 1922. (kandidirao ga je Romain Rolland), no 1923. nagradu je dobio irlandski pisac William Butler Yeats. Sljedećih godina ruski pisci-emigranti kandidirali su i dalje Bunjina, i ruski pisac je na kraju dobio nagradu 10. 11. 1933.

Gospodin iz San Francisca (1915.)

Bogati gospodin iz San Francisca, čije se ime ne navodi, putuje u Italiju brodom „Atlantida”. Po dolasku na otok Kapri gospodin iznenada umire. Njegovo tijelo postaje teret svima, čak i njegovoj obitelji. Na povratku u Ameriku, umjesto u kabinu prve klase, pokojnika smještaju u potpalublje gdje zloslutno bruje brodski motori.

Bunjinov suvremenik, književni kritičar Abram Derman, o ovoj pripovijetci je napisao: „Prošlo je više od deset godina otkako nema Čehova, i za to vrijeme, izuzev djela objavljenih nakon smrti L. N. Tolstoja, na ruskom jeziku nije napisana ni jedna pripovijetka koja bi se po snazi i značaju mogla usporediti s ’Gospodinom iz San Francisca’”.

 

Mitjina ljubav (1924.)

Student Mitja je zaljubljen u buduću glumicu Katju. Ona je zrelija i podsmjeva se Mitjinom dječačkom ponašanju. Mučen strašću i ljubomorom, mladić odlazi iz Moskve na selo da dobro razmisli o svojim osjećanjima. U seoskoj kolibici Mitja se predaje tjelesnoj ljubavi s mladom seljankom, što samo pojačava njegovu patnju. Nakon Katjinog pisma u kojem mu priopćava da ga napušta zbog direktora kina, Mitja izvršava samoubojstvo.

Filozof Fjodor Stepun, Bunjinov prijatelj, pisao je da u pripovijeci „Mitjina ljubav” Bunjin kroz priču o mladom studentu koji se ne može izboriti sa svojim osjećanjima „razotkriva tragediju ljubavi uopće”. U ovoj Bunjinovoj pripovijeci ima i erotskih motiva.

 

Prokleti dani (1925-1926)

Ivan Bunjin je 1920. emigrirao iz Sovjetskog Saveza u Francusku kao simpatizer „bijelih” i protivnik boljševika i nove sovjetske vlasti. Dijelovi piščevih dnevnika, u kojima govori o nemirnom i teškom razdoblju za vrijeme i poslije Oktobarske revolucije, pod zajedničkim naslovom „Prokleti dani” objavljeni su u Parizu, u ruskom emigrantskom časopisu „Vozroždenie”. U SSSR-u ova knjiga nije objavljivana sve do vremena Perestrojke, jer je prožeta mržnjom prema boljševicima i piščevim razočaranjem u revoluciju. U „Prokletim danima'' Bunjin piše: „Zar ima toliko ljudi koji nisu znali da je revolucija samo krvava igra zamjene mjesta, koja se uvijek završava tako što narod neko vrijeme uživa i piruje na mjestu gospode, ali prije ili kasnije ipak izvuče deblji kraj?”

 

Život Arsenjeva (1927-1933)

Bunjin je smatrao da mu je upravo roman „Život Arsenjeva”, objavljen 1930. u Parizu, donio Nobelovu nagradu za književnost, jer „majstorski nastavlja i razvija tradiciju klasične ruske proze”.

U romanu je opisano djetinjstvo i mladost Alekseja Arsenjeva, njegova veza i zajednički život s djevojkom po imenu Lika, usprkos protivljenju njezinog oca. Kada Lika napusti Arsenjeva, on je pokušava naći, ali njezin otac ne želi da mu kaže gdje je. Arsenjev i na kraju saznaje da je Lika umrla nekoliko mjeseci ranije i da je molila da mu to ne priopći. U romanu ima mnogo autobiografskih motiva. Na primjer, mladi Bunjin je poput junaka svog romana nevjenčano živio sa svojom velikom ljubavi Varvarom Paščenko.

Prema mišljenju velikog sovjetskog pisca i kandidata Nobelove nagrade Konstantina Paustovskog, „Život Arsenjeva” je jedno od najljepših djela svjetske književnosti.

 

Tamne aleje (1938-1946)

Najpoznatija pripovijetka iz zbirke „Tamne aleje” je „Čisti ponedjeljak”. Pripovijetka govori o tajanstvenoj ljubavi i noćnim susretima dvoje mladih i bogatih ljudi. Na „Čisti ponedjeljak”, prvi dan Velikog posta, djevojka priopćava mladiću da ga napušta i da će uskoro otputovati. Dvije godine kasnije mladić je vidi među monahinjama jednog moskovskog manastira.

Bunjin je zbirku pripovijedaka „Tamne aleje” smatrao jednom od svojih najboljih knjiga. Pripovijetke iz ove zbirke su više puta ekranizirane i izvođene kao kazališne predstave, a zbirka je inače obvezna lektira u ruskim školama. Sama pripovijetka „Tamne aleje”, po kojoj je cijela zbirka dobila naziv, objavljena je 1938. u New Yorku, a ostale pripovijetke, napisane tijekom Drugog svjetskog rata, objavljene su u Parizu.

Više