Zašto bi ruska spisateljica Ljudmila Ulicka trebala dobiti ovogodišnju Nobelovu nagradu

AFP
Švedska akademija će uskoro proglasiti dobitnike najprestižnije nagrade koju pisci mogu dobiti. Evo zašto mislimo da bi je trebala dobiti ova Ruskinja!

Ljudmila Ulicka je na kladionicama za Nobelovu nagradu za književnost 2019. na petom mjestu, iza Kanađanke Anne Carson, francuske spisateljice Maryse Condé, Kineskinje Can Xue i (tradicionalno) japanskog pisca Harukija Murakamija. No mi mislimo da bi se ruska autorica trebala naći na prvom mjestu!

1. Ulicka otvara vrlo važne teme na jeziku Tolstoja

Alfred Nobel je želio da pisac bude nagrađen za "najizvrsnije djelo s idealističkim stremljenjima". Što može biti bolje od sjajnog ruskog romana iz 19. stoljeća koji govori o smislu ljudskog postojanja i pronalaženju smisla života?

Biste li Nobelovu nagradu dali Lavu Tolstoju? Kladimo se da da! On je iz nekog razloga, međutim, nije dobio. No, sigurno će vam biti drago znati da postoje "Tolstoji 21. stoljeća", a Ljudmila Ulicka je sigurno jedna od njih. Ona govori o prošlosti i sadašnjosti modernim jezikom koji je jasan i mladima i odraslima.

U svojim romanima često istražuje povijest nekoliko generacija jedne obitelji; to su, primjerice, Kazus KukockogaMedeja i njezina djeca ili njezino posljednje djelo Jakovljeve ljestve. Njezine knjige se ne bave kopanjem po prošlosti i prašnjavim arhivima, nego dubokim istraživanjem ljudske duše i psihologije. Ulicka je kao uistinu sjajna spisateljica romana vrlo aktualna i posvećena sadašnjosti.

Ona postavlja vječno pitanje "očeva i sinova", koje je prvi postavio ruski romanopisac Ivan Turgenjev, i pokušava pronaći vezu među generacijama i pomoći iskorijeniti osjećaj krivice koji djeca često osjećaju u odnosu na svoje roditelje.

2. Nastoji spriječiti ponavljanje pogrešaka iz prošlosti

"Koliko sam uspjela shvatiti iz razgovora, današnja mladež za trenutno stanje stvari okrivljava generaciju 1960-ih. Proces 'staljinizacije' koji svakodnevno promatram svjedoči o tome da lekcije sovjetske vlasti i njezine surove represije nisu usvojene", rekla je Ulicka u intervjuu za Russia Beyond 2013. godine.

I tako je Ulicka smatrala da je njezina dužnost objasniti mlađoj generaciji kako su izgledale 1960-e u Sovjetskom Savezu. Umjesto da govori o dalekim i krvavim staljinističkim vremenima koja se vjerojatno neće ponoviti, ona govori o šezdesetima koje su bile manje prijeteće, no koje su svejedno dovele do brojnih osobnih nevolja.

Njezin roman Zeleni šator govori o samizdatu i tome kako u ljudi bili prisiljeni ilegalno stjecati i širiti znanje, literaturu i knjige, jer su se ti materijali smatrali "antisovjetskima" te su ih revnosni birokrati zabranjivali u skladu s bizarnim i nasumičnim kriterijima.

U romanu ima desetak likova čije je živote upropastila sovjetska moć. Nisu mogli raditi u skladu sa svojom stvarnom inteligencijom i interesima te su bili u stalnom strahu od hapšenja, kao i u stalnom strahu za život svoje rodbine i prijatelja. Ulicka pokušava objasniti da su ti ljudi kasnije stupili na pozicije moći u zemlji i da zbog toga na koncu nisu mogli biti slobodoumni.

3. Govori interkulturalno

Daniel Stein, prevoditelj, jedan od njezinih najboljih romana, pokušaj je pomirenja kršćanstva, islama i židovstva. To je pokušaj pokazivanja u kojoj se mjeri njihovi politički odnosi odražavaju na život običnih ljudi. 

Roman se temelji na istinitoj priči o Oswaldu Rufeisenu. Glavni lik je jedinstven čovjek - poljski Židov koji je skrivao svoje porijeklo i služio u Gestapu tijekom Drugog svjetskog rata, uspijevajući spasiti mnoge živote. Nakon rata je postao katolički svećenik te se preselio u Izrael da bi služio u crkvi.

Daniel pruža azil i podršku ljudima na margini društva koji ne mogu pronaći prihvaćanje i razumijevanje nigdje drugdje (na primjer, arapski kršćanin). Daniel pokušava uspostaviti mir između lokalnih Židova i muslimana, kao i između Židova i kršćana. Daniel se čak susreo s papom u vrijeme kada Vatikan nije imao službene odnose s Izraelom.

Dakle, Daniel je "prevoditelj" ne samo zato što zna mnogo jezika. On je prevoditelj između kultura i religija, koji pritom pokazuje veliku mjeru milosrđa i inteligencije.

Usput, Ljudmila je ruska Židovka koja je prešla na kršćanstvo.

4. Njezino drugo ime je humanizam

Osim što kroz svoje romane propovijeda dobročinstvo, Ulicka se također aktivno bori za ljudska prava. Smatra se pripadnicom liberalne inteligencije te je sudjelovala u oporbenim prosvjednima početkom 2010-ih.

Ulicka je česta govornica Memorijala, nevladine organizacije koja čuva sjećanje na ljude potlačene tijekom Staljinove ere. Kako su u to doba uhićena oba njezina djeda, ova je priča za nju vrlo osobna i Ulicka pokušava podići javni profil aktivnosti organizacije.

Ulicka je također aktivna u neprofitnom radu, pa je osnovala Fond Ljudmile Ulicke za podršku humanitarnim inicijativama, koji provodi razne aktivnosti, uključujući obrazovne programe. Primjerice, fond dječje bolnice oprema knjigama.

5. Ona je jedna od najvećih živućih autorica

Ulicka danas ima 76 godina te je najavila da više neće pisati duge romane. Oni joj oduzimaju previše vremena i energije, a ona se sada želi usredotočiti na svoju obitelj. Ipak, nastavlja pisati kratke priče i sudjeluje u različitim antologijama.

Završila je studij biologije, a književnu je karijeru započela tek krajem 1980-ih, kad joj je bilo već više od 40 godina. Od tada je napisala oko 20 sjajnih knjiga i nekoliko jednostavno genijalnih romana. Njezina su djela nekoliko puta ekranizirana, a dobitnica je i dvije vodeće književne nagrade u Rusiji - Velike knjige i Ruskog Bookera.

Ulicka je vjerojatno jedna od najpoznatijih ruskih autorica izvan Rusije, a njezina su djela prevedena na najmanje 25 jezika i stalno se reizdaju. Štoviše, 2009. je bila jedna od rijetkih ruskih autorica nominiranih za nagradu Man Booker. Također je dobitnica desetak prestižnih inozemnih književnih nagrada, uključujući francuski Prix Médicis, Ordre des Palmes académiques, pa čak i Legiju časti; kao i talijansku nagradu Grinzane Cavour i druge.

Žena je posljednji put Nobelovu nagradu osvojila 2015. - bila je to bjeloruska autorica Svetlana Aleksijevič, koja piše na ruskom. Ruski je autor Nobelovu nagradu posljednji put dobio 1987. godine - bio je to emigrantski pisac i pjesnik Josif Brodski. Stoga držimo fige i nadamo se da će 2019. biti naša godina književne slave!

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće