Razbijanje blokada
General Walther Kurt von Seydlitz-Kurzbach se smatrao savršenim taktičarom u njemačkom Wehrmachtu. Njegove odlučne akcije su slomile sovjetsku blokadu 2. armijskog korpusa u Demjanskom džepu početkom 1942. godine, operaciji koja je bila vrlo cijenjena.
Kada je 6. armija, u kojoj je Seydlitz zapovijedao 51. korpusom, bila okružena u Staljingradu u studenom 1942., on je izrazio spremnost da razbije i tu blokadu. Ipak, njegovi zahtjevi generalu Friedrichu Paulusu da dopusti taj proboj su bili odbijeni. Paulus je tvrdoglavo slijedio Hitlerovu naredbu zabrane bilo kakvog povlačenja.
Nakon nekoliko beskorisnih pokušaja uvjeravanja zapovjednika, Seydlitz je odlučio preuzeti inicijativu u svoje ruke. Ignorirajući hijerarhiju, obratio se izravno zapovjedniku Armijske grupe B, generalu pukovniku Maximilianu von Weichsu: "S vojnog je stajališta da ostanemo neaktivni zločin, a to je zločin i sa stajališta odgovornosti prema njemačkom narodu". Weichs mu nikada nije odgovorio.
Bundesarchiv
Tada je Seydlitz okupio dio svojih trupa kako bi probili blokadu, no bez ostatka njemačke vojske takva je akcija bila osuđena na propast. Kada su sovjetski vojnici 31. siječnja zarobili generala, on je bio pun gnjeva i razočaranja u Paulusa i Hitlera.
"Njemački Vlasov"
Kada su sovjetski časnici pokušali predati Seydlitza u zarobljenički logor, naišli su na plodno tlo. General je bio jako razočaran njemačkim vodstvom i šokiran staljingradskom katastrofom.
Seydlitz je vrlo brzo pristao na suradnju s komunistima. Američki povjesničar Samuel W. Mitcham je u knjizi Hitlerovi zapovjednici napisao: "Bio je uvjeren da je bilo koji korak koji će ubrzati pad Hitlera dobar za Njemačku - čak i ako je to značilo da radi za Staljina."
Seydlitz je zajedno s 93 časnika formirao Ligu njemačkih časnika, u kojoj je izabran za predsjednika. Postao je i zamjenik predsjednika Nacionalnog odbora za slobodnu Njemačku, koji su vodili njemački komunisti.
Seydlitzova aktivnost podsjeća na onu generala Andreja Vlasova, zarobljenog sovjetskog generala koji je prebjegao u Njemačku i vodio takozvani Odbor za oslobađanje naroda Rusije.
Walther von Seydlitz je aktivno sudjelovao u propagandnom ratu. Pokušavao je uvjeriti njemačke zapovjednike da je Hitler izdao Njemačku dopuštajući katastrofu u Staljingradu, i da su oni prisegnuli na odanost svojoj zemlji, a ne Führeru.
"Kad Hitlera više ne bude, Njemačka će uspostaviti mir", rekao je. Seydlitz je u listopadu 1943. pisao Walteru Modelu, zapovjedniku 9. armije: "Natjerajte Hitlera da podnese ostavku! Napustite rusku zemlju i vratite Istočnu vojsku na njemačke granice. Ta će odluka osigurati časni mir koji će njemačkom narodu dati prava slobodne nacije."
Boris Losin / Sputnik
Seydlitzove poruke nisu naišle na odobravanje među generalima Wehrmachta. Međutim, njegov je poziv braniteljima Königsberga da polože oružje ubrzao kapitulaciju garnizona u travnju 1945. godine.
Najvažnija Seydlitzova želja i svrha bilo je formiranje njemčkih jedinica koje bi se borile protiv nacista zajedno sa Sovjetima na bojnom polju. No dopuštenje za to je moralo doći od Staljina.
Seydlitzove trupe: mit ili stvarnost?
Unatoč brojnim Seydlitzovim zahtjevima, Staljin nikada nije dopustio formiranje nikakvih vojnih jedinica od njemačkih zarobljenika. Oni su se koristili samo za građevinske radove. Sovjetsko vodstvo je bilo jako sumnjičavo prema etničkim Nijemcima, čak i prema svojim vlastitim građanima. Povolški Nijemci su bili pod stalnim nadzorom i često su ih selili s prvih linija prema pozadini, a 1941. godine su ih čak protjerali iz njihovih domova u Sibir i središnju Aziju.
Što se tiče bivših nacista, neki od prebjega su popunili partizanske redove, poput bivšeg desetnika Fritza Schmenkela, koji je čak dobio odličje Heroja Sovjetskog Saveza. No to su bili izolirani slučajevi. Formiranje vojne jedinice od njemačkih zarobljenika nije dolazilo u obzir.
Seydlitz, dakle, nikada nije uspio stvoriti sovjetski ekvivalent Ruske oslobodilačke vojske Vlasova. Suprotno tomu, zahtjev rumunjskih ratnih zarobljenika za stvaranje vlastitih postrojbi za borbu uz bok sovjetskim vojnicima je odobren, te su formirane dvije rumunjske pješadijske divizije.
Ipak, nacisti su vjerovali da su susreli "Seydlitzove trupe" i borili se protiv njih. Bili su uvjereni da su zrakoplovima Fw-190 i Me-109, ratnim plijenom ukrašenim crvenim zvijezdama i korištenim za bacanje propagandnih letaka i izviđanje, upravljali Seydlitzovi njemački piloti.
Arhivska fotografija
Helmut Altner, mladi vojnik koji je branio glavni grad Trećeg Reicha u njegovim posljednjim danima, prisjetio se u svojim memoarima Berlinski ples smrti kako su na Berlin zajedno sa sovjetskim vojnicima jurišale i "Seydlitzove trupe u njemačkim uniformama, s odličjima i crvenim trakama na rukavima. Nisam mogao vjerovati - Nijemci protiv Nijemaca!" Helmut ih sam nikad nije vidio, već su mu to ispričale tenkovske posade.
Međutim, niti u njemačkim niti u ruskim arhivima nema nikakvih dokumenata ili službenih informacija o postojanju takvih formacija. Seydlitzova vojska je bila mit i nikada nije postojala.
Što se tiče Seydlitzove sudbine, on je prošao mnogo bolje od svog "kolege" Vlasova. Nakon što je neko vrijeme proveo u logoru, umro je u DDR-u 1976. godine. Andrej Vladov je imao manje sreće - pogubljen je u Moskvi 1946. godine.
Pročitajte i: 5 sovjetskih heroja iz Drugog svjetskog rata koji su bili strah i trepet za naciste