Operacija Bussard: Za što su nacisti pripremali sovjetsku djecu

Zaista, tko je mogao misliti da djeca, koja lutaju po željeznicama ili stanicama, zapravo stavljaju mine pod tračnice ili ih bacaju u skladišta ugljena i lokomotove? Izvor: Samary Gurary/RIA Novosti

Zaista, tko je mogao misliti da djeca, koja lutaju po željeznicama ili stanicama, zapravo stavljaju mine pod tračnice ili ih bacaju u skladišta ugljena i lokomotove? Izvor: Samary Gurary/RIA Novosti

Tijekom rata njemačka obavještajna služba Trećeg Reicha (Abwehr) pretvarala je stotine sovjetske djece u diverzante, od maloljetnjih zarobljenika radili su kriminalce, koji su mrzili svoju državu.

Od 31. svibnja 1941. kaznena odgovornost za počinjenje zločina u SSSR-u vrijedila je za djecu od 14 godina. Gotovo svaki od maloljetnih diverzanata Abwehra mogao je biti podvrgnut višim kaznenim mjerama te je samo Staljinova naredba sačuvala život toj djeci.

Bussard (''mišar'' u prijevodu s njemačkog op. red.) je Abwehrova operacija za pripremu diverzantske djece od sovjetskih beskućnika, siročadi i zarobljenika koncentracijskih logora.

O detaljima operacije Bussard u ekskluzivnom intervjuu na televizijskom kanalu Zvezda govorio je Dmitrij Viktorovič Suržik, vojni povjesničar, magistar povijesnih znanosti.

''U Abwehr grupi 209, među običnim obavještajnim grupama, diverzantsku pripremu prolazili su još sasvim mladi momci, od 11 do 14 godina. Od slavenske djece, koja su izgubila roditelje, nacistički krvoloci pokušali su odgojiti čudovišta, koja su trebala pljačkati i ubijati svoje sugrađane'', govori povjesničar.

Selekcija je bila rigorozna. Isrpva je birana grupa najrazvijenije djece u fizičkom smislu. Njima su, recimo, bacali kobasicu. Gladna djeca borila su se za delikatesni komadić hrane, a pobjednike i najaktivnije ''borce'' odvozili su u obavještajnu školu.

Politički pogledi i uvjerenja sovjetskih momaka malo su zanimali njemačke obavještajce. Nacisti su smatrali da će oni, nakon psiholoških treninga i fizičkog pritiska, postati pouzdani pomoćnici Trećeg Reicha, pravi ''mišari''.

No ponekad se Abwehr suočavao s nepredviđenim poteškoćama. N.V. Gubernatorov, general KGB-a, piše u svojoj knjizi ''SMERŠ protiv Bussarda'' (SMERŠ – skraćenica od Smrt špijunima!, naziv za niz međusobno neovisnih kontraobavještajnih organizacija u SSSR-u tijekom Drugog svjetskog rata opred.): ''Momak je nerado, polagano počeo svlačiti košulju, svi su odmah vidjeli na vratu pedantno svezanu crvenu pionirsku kravatu''.

Državna duma će izračunati ratni "dug" Njemačke

Pokušali su je otrgnuti s dječaka, no ovaj je zubima zgrabio ruku jednog od čuvara. Ostali dečki skočili su mu u pomoć. Dječaka su upitali kako se zove, dostojanstveno je odgovorio: Viktor Mihajlovič Komaljdin. Treba napomenuti da nacisti nisu štedjeli snagu, ni sredstva za preodgoj ''problematičnih'' mladića.

''Naselili su ih na lovačko imanje zapovjednika Bussarda Bolza. Instruktori – emigranti koji su došli iz Rusije nakon Građanskog rata i njemački obavještajci – bavili su se ideološkom pripremom, uronivši ih u atmosferu u kojoj su se mogli ponašati kako žele, u kojoj je sve dopušteno, čak su ih poticali na ono što se ranije klasificiralo kao sramotno ili ponižavajuće ponašanje. Uništavali su djeci psihu, čineći ih kriminalcima, koji mrze svoju zemlju i istovremeno uzdižu sve njemačko. Radi toga su ih redovno vozili na izlete po ''uzoritim'' njemačkim gradovima, tvornicama i farmama'', govori Dmitrij Suržik. 

''Ta ideja imala je svoje jake strane: kao prvo, obilje siročadi – samo na okupiranom sovjetskom teritoriju bilo je do 1 milijuna. Kao drugo, povjerljivost sovjetskih vojnika prema njima. Kao treće, djeca su znala posebnosti budućih mjesta operacije. Kao četvrto, neuravnotežena dječja psiha. Zaista, tko je mogao misliti da djeca, koja lutaju po željeznicama ili stanicama, zapravo stavljaju mine pod tračnice ili ih bacaju u skladišta ugljena i lokomotove?'', tvrdi Dmitrij Suržik.  

 

Miša i Petja idu u SMERŠ

U noći na 1. rujan 1943. iz zračne luke bjeloruskog grada Orše uzlijetali su dvomotorni njemački zrakoplovi, u svakom od njih nalazilo se po deset članova operacije Bussard. 

Svaki ''mišar'' imao je iza leđa padobran, a u uprtnjači po tri komada eksploziva, zalihu namirnica za tjedan dana i 400 rubalja. Neki izvori tvrde da je svaki novi mladi diverzant dobivao još i bocu votke, ali zasad to nije potvrđeno u dokumentima. Za povratak preko linije fronta diverzantska djeca bila su opskrbljena pismenom šifrom na njemačkom jeziku: ''Specijalan zadatak, hitno isporučiti u 1-C''. Šifra je bila upakirana u tanku gumenu oblogu i ušivena u hlače.

U rano jutro 1. rujna 1943. u Upravu obavještajne službe SMERŠ Brjanskog fronta predana su dva dječaka, koji su sebe zvali njemačkim diverzantima. Za nekoliko sati u Moskvu je poslano specijalno priopćenje s oznakom: ''Drugu Staljinu''.

 

Specijalno priopćenje. Potpuno tajno.

U Abwehr grupi 209, među običnim obavještajnim grupama, diverzantsku pripremu prolazili su još sasvim mladi momci, od 11 do 14 godina. Od slavenske djece, koja su izgubila roditelje, nacistički krvoloci pokušali su odgojiti čudovišta, koja su trebala pljačkati i ubijati svoje sugrađane.

''1. rujna 1943. u Upravu kontraobavještajne službe SMERŠ Brjanskog fronta javili su se: Kruglikov Mihail, 15 godina, i Marenkov Pjotr, 13 godina. U procesu razgovora i ispitivanja momaka ustanovljeno je da postoji diverzantska škola momaka u dobi od 12 do 16 godina, koju organizira njemačka vojna obavještajna služba Abwehr. Tijekom mjeseca Kruglikov i Marenkov su se zajedno s grupom od 30 ljudi educirali u toj školi, koja se nalazi na lovačkoj vikendici, 35 km od grada Kassel (Južna Njemačka). Istovremeno s Kruglikovom i Marenkovom u naše zaleđe s istim takvim zadatkom bilo je bačeno još 27 diverzantskih momaka u različite dijelove željezničkih stanica Moskovske, Tulske, Smolenske, Kalinjinske, Kurske i Voronješke oblasti. Ta činjenica svjedoči o tome da Nijemci pokušavaju tim diverzijama izbaciti iz stroja naše lokomotive i tako narušiti opskrbu ofanzivnih vojska Zapadnog, Brjanskog, Kalinjinskog i Središnjeg fronta. Zapovjednik Uprave kontraobavještajne službe SMERŠ Brjanskog fronta general, poručnik Železnikov N.I.''.

Dok je Staljin čitao to priopćenje, Miša Kruglikov i Petja Marenkov zajedno su s operativcima tražili  u šumi preostale diverzante. Staljinova reakcija na tu toliko neobičnu vijest bila je neočekivana: ''Dakle, uhitili su ih! Koga? Djecu! Ona trebaju učiti, a ne sjediti u zatvoru. Neka uče, obnavljat će uništeno gospodarstvo. Okupite ih sve i pošaljite u obrtničku školu. A o opasnosti izvijestite naše ljude u Državnom komitetu obrane''. (Iz knjige generala KGB-a N.V. Gubernatorova).

SMERŠ – skraćenica od Smrt špijunima!, naziv za niz međusobno neovisnih kontraobavještajnih organizacija u SSSR-u tijekom Drugog svjetskog rata.

Od 31. svibnja 1941. kaznena odgovornost za počinjenje zločina u SSSR-u vrijedila je za djecu od 14 godina. Gotovo svaki od maloljetnih diverzanata Abwehra mogao je biti podvrgnut višim kaznenim mjerama te je samo Staljinova naredba sačuvala život toj djeci.    

 

Kako je SMERŠ lovio ''mišare''

''Bez obzira na stalan psihološki pritisak i prijetnje smrću, djeca se nisu podčinjavala okupatorima. Svi dječaci javili su se u organe unutarnjih poslova, priznali krivnju i pomogli da se otkriju Hitlerovi diverzanti'', govori vojni stručnjak Suržik.

 

Operacija Bussard (1943.-1945.)

Bez obzira na očiti debakl operacije Bussard u jesen 1943. (nije zabilježen ni jedan slučaj da su diverzantska djeca dignula u zrak sovjetski vojni ešalon), Abwehr je nastavio svoju djelatnost.

Snijeg iznad Auschwitza

''U 1944. obavještano-diverzantska škola premjestila se bliže frontu: isprva na privremeno okupiran teritorij Bjelorusije, a potom, nakon povlačenja njemačko-fašističkih vojski, u Poljsku. Sad su djecu (razne nacionalnosti: Ruse, Bjeloruse, Cigane, Židove) skupljali uglavnom u dječjem koncentracijskom logoru na periferiji grada Łódź. Uzimali su čak i djevojčice te dobi'', tvrdi Dmitrij Suržik, magistar povijesnih znanosti. 

No sovjetska vojna obavještajna služba SMERŠ dotad je već sve znala o Bussardu. U podmukli plan umiješala se ljubav. Početkom 1943. Ju. V. Rostov-Belomorin, emigrant i zapovjednik dječje diverzantske škole, slučajno se upoznao s prevoditeljicom N. V. Mezencevom.

''Sovjetska obavještajka uvjerila je emigranta u besmislenost borbe na strani okupatora. Mezenceva je otišla do partizana, dovodeći sa sobom 120 odraslih agenata Bussarda iz bivših vojnih zatvorenika Crvene armije, koji su se pokajali. Iskusni obavještajac A. Skorobogatov, kojeg je SMERŠ poslao, ''ubacio se'' u Bussard preko Rostova-Belomorina početkom 1945. te je izvukao čitavu diverzantsku školu, uključujući i djecu, i predao ih u ofanzivne jedinice Crvene armije'', govori vojni povjesničar.

 

Diverzantska djeca nakon rata

O sudbini ''mišara'', koje je Abwehr ''vrbovao'', odlučivalo je Specijalno vijeće pri NKVD-u SSSR-a.

Ono je odlučilo: ''Priznati rok proveden u pritvoru kao kaznu i osloboditi''. Dio momaka poslan je u dječje kazneno-popravne domove, tamo su bili do svoje punoljetnosti. A samo pojedinci – oni koji su doista dizali u zrak i ubijali – dobili su zatvorsku kaznu od 10 do 25 godina.

Originalan članak na ruskom jeziku na sajtu TV Zvezda

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće