Zašto se njemački feldmaršal Paulus bavio sovjetskom propagandom

Do siječnja 1943. je poraz Trećeg Reicha u legendarnoj bitci za Staljingrad bio očigledan. Naporna bitka, koja je preokrenula tijek Drugog svjetskog rata, trajala je 6 i pol mjeseci (od srpnja 1942.), SSSR je u njoj izgubio više od milijun vojnika, a Njemačka 950 tisuća. Šesta armija pod vodstvom generala-pukovnika Friedricha Paulusa bila je opkoljena, poraz je bio pitanje dana.

U tim je okolnostima Adolf Hitler nagradio Paulusa jednom od najviših nagrada Reicha te je unaprijeđen u čin feldmaršala. U posljednjem je radiogramu Führer dao nedvosmislenu aluziju: „još niti jedan njemački feldmaršal nije pao u zarobljeništvo“. Hitler je očekivao da će opkoljeni Paulus počiniti samoubojstvo. No feldmaršal je odabrao život te se 31. siječnja 1943. godine predao.

Izvor: YouTube

Predaja Paulusa i članova njegovog stožera,

Nijemci protiv Hitlera

Richard Sorge: Špijun koji je Hitleru zagorčao život

Za Moskvu je Paulusovo zarobljavanje bilo važno ne samo u smislu prestiža. Nakon napada Njemačke na SSSR sovjetske su vlasti zajedno s njemačkim komunistima, koji su emigrirali u SSSR još 1930-ih godina, nakon dolaska nacista na vlast pokušavali stvoriti antifašističku organizaciju ratnih zarobljenika.

Nakon bitke za Staljingrad, koja je ozbiljno poljuljala njemačku vjeru u pobjedu, u zarobljeništvu se našlo više od 91 tisuće bivših vojnika Wehrmachta – povoljni uvjeti za „lansiranje“ takve organizacije. Prvo je u srpnju 1943. stvoren Nacionalni odbor za slobodnu Njemačku, a zatim – „Savez njemačkih časnika“ pod vodstvom zarobljenog generala Walthera von Seydlitz-Kurzbacha. Za uspješnu antinacističku propagandu autoritet potonjeg ipak nije dovoljan. Sovjetska je vlast na svojoj strani trebala istinski eminentnog Nijemca, kakav je bio Friedrich Paulus.

Feldmaršalova sudbina

Suvremenici su karakterizirali Paulusa kao odgovornog i preciznog vojnika, dostojnog časnika i čovjeka. Međutim, kako u knjizi „Katastrofa na Volgi“ piše njemački povjesničar Joachim Wieder, Paulus nije bio izvanredni vojskovođa – više mu je odgovarao rad u sjedištu nego zapovijedanje vojskom. Štabni oficir Paulus bio je doista istaknut – sudjelovao je i u razradi zloglasnog plana „Barbarossa“ za napad na Sovjetski Savez.

Tijekom cijelog je rata do Staljingrada Paulus služio kao šef osoblja svoje armije – praktički je radio u pozadini s papirima. „Naredba o imenovanju zapovjednikom Šeste armije 1942. godine… bila je za Paulusa presuda sudbine. Nikad prije nije zapovijedao čak niti pukovnijom“, navodi Wieder.

Predaja Paulusa i članova njegovog stožera, 31. siječnja 1943. / Wikipedia

Još jedna Paulusova slijepa točka bila je, prema Wiederovom mišljenju, slijepa vjera u Hitlera. Odbijanje samoubojstva je zapravo bilo prvi slučaj u kojem časnik nije slijedio Führerovu volju. Čak i nakon što se našao u zarobljeništvu, feldmaršal je rekao da ostaje nacionalsocijalist.

Kada je saznao za stvaranje antifašističkog „Saveza njemačkih časnika“ Paulus je isprva „oštro osudio savez i pismeno se odrekao svojih njemačkih suzarobljenika koji su u njega stupili“, ukazuje povjesničar Mihail Burcev.

Paulus čita izjavu "Slobodne Njemačke". Nasuprot njega stoji Seydlitz, 14. kolovoza 1944 / Arhivska fotografija

Prijelom

Međutim, Paulus je uskoro promijenio svoje stajalište. Na njega je utjecala i duga psihološka obrada (na dači Dubrovo u blizini Moskve, gdje je živio, svakodnevno su ga nastojali uvjeriti da prijeđe na stranu SSSR-a), a i sam tijek rata. Saveznici su otvorili drugu frontu, a Treći Reich je pretrpio ozbiljne poraze u Africi i kod Kurska. Ulogu je odigrala i kazna koja je u Njemačkoj snašla Paulusovog prijatelja generala-feldmaršala Erwina von Witzlebena za sudjelovanje u uroti protiv Hitlera 20. srpnja 1944.

8. kolovoza 1944., godinu i pol nakon što je zarobljen, feldmaršal Paulus je nastupio na radiju „Slobodna Njemačka“ i obratio se vojnicima Wehrmachta: „Za Njemačku je rat izgubljen. Zemlja se u takvoj situaciji našla kao rezultat vodstva Adolfa Hitlera. Njemačka se mora odreći Hitlera.“

Friedrich Paulus svjedoči na Nürnberškom sudu, 11. veljače 1946. / Wikipedia

Sovjetska propaganda

Bio je to prvi ali ne i posljednji Paulusov antihitlerovski govor. Stupio je u redove „Saveza njemačkih časnika“, na njegovu su inicijativu napisana brojna obraćanja njemačkom narodu. Kako navodi povjesničar Vladimir Markovčin, Paulus je čak pitao za osobnu audijenciju kod Josifa Staljina, no ovaj ga je odbio.

Jedan od glavnih antinacističkih nastupa feldmaršala održan je na sjednici Nirnberškog procesa 11. i 12. veljače 1946. godine. Kao osoba koja je sudjelovala u razradi plana „Barbarossa“, Paulus je bio važan svjedok optužbe u slučajevima generala Wilhelma Keitela i Alfreda Jodla (oba su osuđena na smrtnu kaznu).

Izvor: YouTube

Nakon Nürnberga su Paulusa vratili u SSSR, gdje je živio na dači u blizini Moskve bez prava izlaska iz zemlje – do smrti Staljina 1953. godine svi su njegovi zahtjevi za povratak u Njemačku odbijeni. Rad sa sovjetskim vlastima se nastavio – tako je Paulus bio glavni savjetnik za film „Staljingradska bitka“ Vladimira Petrova (1949.). Nakon Staljinove smrti Paulus je zauvijek napustio SSSR, a živio je u Dresdenu (NJDR) gdje je umro od bolesti 1957. godine.

"Čovjek bez sjene": Tko je SSSR-u predao plan "Barbarossa"