U priopćenju koje je upućeno sa sastanka rukovodstva "Roskosmosa" pri Centralnom znanstveno-istraživačkom institutu za strojogradnju (CNIIMAŠ) doslovno se navodi: "Finalne verzije nacrta svemirske rakete superteške kategorije sa studijama njezine upotrebljivosti bit će predstavljene državnom rukovodstvu početkom sljedeće godine".
Ovaj projekt, u čijoj realizaciji sudjeluju praktički sve znanstveno-istraživačke i proizvodne institucije ruske svemirske industrije, nosi naziv "Stvaranje kompleksa svemirske rakete superteške klase za razdoblje 2020.-2030.".
S7 Space
Utrka u razvoju superteških raketa
Konkretni zadatak ovog pothvata je opskrbiti Rusiju vlastitom megaraketom kojom bi čitav svemirski program ove države bio uveden u novu eru, koju bi obilježile misije na Mjesec, Mars i u duboki svemir. Kao takva, ova raketa bi morala imati nosivost od barem 80-100 tona korisnog tereta do niske Zemljine orbite. Kako budućnost čitave ruske kozmonautike ovisi o ovom projektu, ne čudi da se on drži u priličnoj tajnosti. Konkurencija je jaka - SAD razvija vlastite superteške rakete kao što su "Falcon Heavy" privatne tvrtke "Space X" i još veći "SLS" (Space Launch System) državne svemirske agencije NASA-e. Osim toga, smatra se da i Kina u strogoj tajnosti razvija lansirno vozilo sličnih karakteristika. Prema tome, slobodno se može reći da je u tijeku tiha "utrka" u razvoju superteških raketa za osvajanje objekata Sunčevog sustava.
Pri tome, nagrada nije samo nacionalni prestiž, nego konkretna ekonomska korist eksploatacije gigantskih količina rijetkih energenata i minerala na Mjesecu, u pojasu asteroida između Marsa i Jupitera, i drugdje (detaljnije o tome možete pročitati ovdje).
S takvim zgoditkom na horizontu, Rusija ne štedi novac. Tako je za projekt razvoja superteške rakete nove generacije izdvojeno gotovo 25 milijardi dolara. Izgradnja lansirne platforme za ovu raketu na najnovijem ruskom kozmodromu "Vostočni" počet će sredinom idućeg desetljeća, a njezino prvo lansiranje planirano je za 2028. godinu. Ruski predsjednik Vladimir Putin je naročito naglasio važnost poštovanja rokova u ovom pothvatu. Tako je ljetos izjavio da je "važno na vrijeme implementirati neke ogromne i značajne projekte, kao što je razvoj superteškog raketnog sustava", da bi potom dodao: "Dopustite mi da istaknem da se sva ranije postavljena vremenska ograničenja moraju ispoštovati, a probna lansiranja bi morala početi 2028. godine".
Bogato iskustvo
Važno je istaknuti i da Rusija u ovom poslu ima dosta iskustva. Naime, sovjetska superteška raketa-nosač "Energija" iz osamdesetih godina prošlog stoljeća imala je impresivnu nosivost od sto tona u nisku Zemljinu orbitu, a pravljena je za lansiranje sovjetskog shuttle "Buran", kao i vojnih i civilnih orbitalnih stanica. Iako je raspadom Sovjetskog Saveza njezina sudbina bila zapečaćena, nasljeđe ovog projekta je motor RD-170, koji se, sa svojim potiskom od 7550 kN, smatra najmoćnijim raketnim motorom na tekuće gorivo ikad napravljenim. Na bazi ovog motora kasnije je razvijen novi raketni motor s dvije komore za sagorijevanje i dvije mlaznice pod nazivom RD-180, za koji se spekulira da bi se mogao naći na novoj superteškoj raketi na čijem razvoju trenutno radi "Roskosmos".
Igrom slučaja, ovaj motor do sada nije korišten na ruskim raketama, nego je montiran na američke rakete tipa "Atlas". Ugovor o isporuci ovih motora Sjedinjenim Državama vrijedi do 2020., uz mogućnost produžetka na 2021. Zanimljivo je da je 2014. američki Kongres nametnuo zabranu kupnje motora RD-180 od Rusije, uslijed pogoršanja rusko-američkih odnosa povodom ukrajinske krize. Međutim, zabrana je ukinuta već naredne godine, nakon što je postalo očito da SAD neće biti u stanju proizvesti zamjenu za ovaj motor u dogledno vrijeme.
Četiri varijante
Iako detalji o budućoj superteškoj raketi "Roskosmosa" nisu poznati, neke informacije su ipak stigle do javnosti. Tako je poznato da trenutno postoje najmanje četiri predložena koncepta njezine konstrukcije. Prva opcija podrazumijeva trofazno lansirno vozilo s masom od 2785 tona pri polijetanju. Ono bi posjedovalo šest standardnih pojačala za prvu i drugu fazu leta, i to preuzetih iz projekta razvoja "Sojuza-5". Svi oni bi imali promjer od 4,1 metra, a pogon bi činile grupe motora RD-171MV. Druga opcija je slično trofazno lansirno vozilo s masom od 2830 do 2840 tona pri polijetanju.
Treća varijanta se u velikoj mjeri oslanja na dizajn "Energije" i imala bi nosivost od čak 120 tona u nisku Zemljinu orbitu, a 29 tona do Mjeseca. Za razliku od izvorne "Energije", koja je na bortu nosila shuttle, odnosno raketoplan "Buran", ovaj novi model bi sav korisni teret imao u svom nosu. Vozilo bi imalo četiri faze.
Iz slobodnih izvora
Konačno, četvrta varijanta bi imala čak pet faza, s ukupno šest pojačala za prvu i drugu fazu. Busteri bi bili opremljeni motorima RD-180 i RD-171MV. Direktor "Roskosmosa" Dmitrij Rogozin je u studenom ove godine izjavio da će se na novoj megaraketi koristiti motori RD-180, pa je moguće da će upravo ova četvrta varijanta imati primat.