Orbitalni topovi i laserski pištolji: Osvrt na tajni sovjetski svemirski arsenal

Još je od početka svemirske ere vojno i političko rukovodstvo SSSR-a brinula pomisao na to da bi se američke svemirske letjelice mogle približiti sovjetskim vojnim satelitima i drugoj orbitalnoj opremi i proučiti ih, oštetiti, pa čak i zaplijeniti. Strepnja je postala još veća s razvojem američkog svemirskog shuttlea (STS), za koji se smatralo da predstavlja letjelicu prije svega vojne namjene, sposobnu za zapljenu satelita i neutralizaciju svemirskih stanica, između ostalog. Tako se kao savršeno logičan zahtjev nametnuo razvoj obrambenog naoružanja za sovjetske svemirske instalacije.

Orbitalni top

Godine 1975. Sovjetski Savez je zapravo opalio top s orbitalne svemirske stanice. Bilo je potrebno četrdeset godina kako bi detalji o ovom sredstvu - koje predstavlja prvi i jedini top koji je djelovao u svemiru - bili objavljeni.

Namijenjen obrani (isključivo) vojne svemirske stanice "Almaz", čiji je razvoj bio u tijeku krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, R-23M "Karteč" je bio svemirska iteracija moćnog avio-topa. Izvornu varijantu ovog topa od 23 mm napravio je Aron Rihter za supersonični bombarder Tupoljev Tu-22. Iako je ovaj top prilično poznat, njegov "svemirski rođak" ostao je tajna sve donedavno.

Njega je u moskovskom konstruktorskom birou "Točmaš" napravio tim elitnih stručnjaka na čelu s Aleksandrom Nudelmanom. U okviru ovog projekta, napravljen je automatski top kalibra 23 mm, s efektivnim dometom od gotovo 3,5 km. Ovisno o tome koji izvor koristi, kadenca oružja varira od 950 do čak 5000 hitaca u minuti (premda je najvjerojatnije iznosila oko 2500 projektila u minuti), a granate od nekih 180 grama ispaljivane su brzinom od 690 do 850 metara u sekundi. Svemirski top je tijekom kopnenih testiranja uspješno bušio metalne benzinske kanistre na razdaljinama od 3,2 km.

Da je top djelovao i u svemiru postalo je poznato tek nakon raspada SSSR-a. Ovo se dogodilo 24. siječnja 1975. godine, i to na svemirskoj postaji pod nazivom "Saljut-3". Kako nitko sa sigurnošću nije mogao reći kako će se učinak topa odraziti na kretanje i stabilnost same svemirske stanice, probno gađanje je izvedeno svega nekoliko sati prije planiranog deorbitiranja stanice, i to dugo nakon što je posada napustila postrojenje 19. srpnja 1974. Prema dostupnim podacima, top je opalio tri rafala, ispalivši ukupno 20 projektila. Kako bi se kompenzirao trzaj oružja, istodobno s njegovim djelovanjem upaljeni su i raketni motori stanice.

Vjerojatno je iz tog razloga bilo u planu da se na narednu "Almaz" stanicu montira par presretačkih raketa umjesto topa. Jednostavno nije naročito ekonomično trošiti dragocjeno gorivo za djelovanje topa.

Laserski pištolj za kozmonaute

Otprilike u isto vrijeme dok su okršaji laserskim pištoljima iz prvih "Ratova zvijezda" privlačili milijune gledatelja u kina širom Zapada, sovjetski znanstvenici bili su zauzeti razvojem prave stvari - laserskog pištolja za kozmonaute.

Ruski izvori se uglavnom slažu da je izvorište ovog projekta bila Vojna akademija strateških raketnih snaga "Petar Veliki", u čijem se muzeju i nalazi jedan primjerak ovog bisera tajnog sovjetskog arsenala svemirskog naoružanja.

Primjerak ovog pronalaska predstavljen je 2011. godine i na Sajmu inovacija u Moskvi, kada je predstavnik akademije "Petar Veliki" Demijan Makarenko u video intervjuu objasnio kako se laserski pištolj pravio za posadu sovjetske vojne svemirske stanice "Almaz". Pojedini su se izvori zaletjeli sa zaključkom da je svrha ovog laserskog pištolja bila u pružanju mogućnosti samoobrane sovjetskim kozmonautima u orbiti. To bi podrazumijevalo da su se sovjetske svemirske posade pripremale za razmjenu vatre s potencijalnim protivnicima unutar svemirske stanice. Koliko god ovakva pomisao djelovala uzbudljivo, ona ipak više odgovara filmovima znanstvene fantastike, jer je dotični laserski pištolj imao prilično malu snagu.

"Žao mi je što moram vas razočarati, ali ovaj pištolj nema smrtonosnu snagu. Ne biste nakon opaljenja ove stvari vidjeli rupu u glavi vašeg 'klijenta'...", našalio se Makarenko u spomenutom intervjuu. Umjesto toga, ovo sredstvo je bilo predviđeno kao antisatelitsko oružje, napravljeno tako da "oslijepi" osjetljive optičke uređaje i drugu senzoriku na neprijateljskim satelitima, bilo u slučaju približavanja sovjetskoj stanici, bilo u nekom ofenzivno-diverzantskom scenariju.

Na čelu programa razvoja ovog uređaja bio je general-bojnik Viktor Sulakvelidze, koji je radio kao profesor na akademiji "Petar Veliki", dok je za teorijska i eksperimentalna istraživanja bio zadužen Boris Duvanov. Čitavoj ideji je na ruku išlo i to što je za uništavanje sofisticiranih, ali izuzetno osjetljivih navigacijsko-senzorskih uređaja na satelitima bilo dovoljno relativno malo svjetlosne energije - oko deset džula. Pri tome bi sami optički sustavi na metama poslužili kao katalizatori svjetlosne energije, odnosno dali joj uvećanje kojim bi bila u stanju spržiti senzore u svom fokusu. 

Glavni izazov za konstruktore laserskog pištolja bila je izrada minijaturne lampe koja bi "napumpala" elektrone unutar lasera do više energetske razine potrebne za generiranje snažnijeg svjetlosnog snopa. Osim toga, nijedna kemikalija korištena unutar pištolja nije smjela imati toksični učinak na atmosferu stanice, niti je smjela biti zapaljiva.

Kako bi ispunili sve ove kriterije, sovjetski znanstvenici su napravili lampicu napunjenu kisikom i metalnom folijom. Umjesto magnezija, koji se tradicionalno koristio za strobo-svjetla, laser je koristio cirkonij koji proizvodi tri puta više svjetlosne energije. Primijenjeni su i pojedini aditivi metalnih soli kako bi valna dužina bljeska odgovarala valnoj duljini lasera. Kao "medij" je prvobitno korišten itrij aluminij granat kristal, a infracrveni laserski snop je generiran s bljeskom lampice.

Arhivska fotografija

Upaljena električnom iskrom iz volfram-renijske niti u atmosferi punoj kisika, lampica je svijetlila od pet do deset milisekundi, pri čemu je stvarana nezanemariva temperatura boje od 5000 kelvina. Navodi se da je oružje imalo zasljepljujuću snagu na udaljenostima do 20 metara.

Naravno, svaka žaruljica bi pregorjela nakon bljeska, pa su tako pravljene u formi metaka kalibra 10 milimetara, smještenih u okvir kapaciteta osam metaka. Nakon svakog "pucnja", potrošena žaruljica bi bila izbačena poput čahure metka kod regularnih pištolja. Napravljena je i poboljšana poluautomatska verzija laserskog revolvera sa šest metaka. Ruski izvori govore i o drugim varijantama baziranim na ovom pronalasku, uključujući i nekakav medicinski instrument nepoznatih svojstava.

"Laserski pištolj s pirotehničkom lampom", kako je službeno poznat, za upotrebu je bio spreman 1984. godine - gotovo sedam godina nakon što je SSSR poslao svoju posljednju posadu na svemirsku stanicu "Almaz". Sovjetski Savez i Ruska Federacija su nakon toga u orbitu postavili nekoliko civilnih svemirskih stanica, ali, po svemu sudeći, laserski pištolj nikada nije unesen u njih, niti je ikada stigao u orbitu.