Najbolji sovjetski diverzant u Drugom svjetskom ratu

Pukovnik inženjerijskih trupa Ilja Grigorjevič Starinov imao je mnogo nadimaka: "veliki miner", "djed sovjetskog specnaza", "majstor za diverzije" i sl.

Tijekom Drugog svjetskog rata pod njegovim rukovodstvom je dignuto u zrak 256 neprijateljskih objekata i izbačeno iz tračnica 12 000 neprijateljskih ešalona.

Starinov je i sam sudjelovao u operacijama, a bavio se i pripremom i obukom diverzantskih i partizanskih odreda. Pored toga, osobno je osmislio čitav niz minskih polja i diverzantske tehnike koja je puštena u masovnu proizvodnju.

Španjolska

Ilja Grigorjevič se kao diverzant dobro pokazao još tijekom Građanskog rata u Španjolskoj, gdje je 1936. godine poslan pod pseudonimom "Rodolfo" zajedno s grupom sovjetskih stručnjaka.

Starinov je bio pravi virtuoz. Jednom je eksploziv sakrio u zarobljenoj poljskoj kuhinji, ostavio ga na mostu i aktivirao u trenutku kada je neprijateljska kolona prelazila most. Drugom prilikom ga je smjestio u kutiju koju je nosila mula bez vlasnika. Frankisti su se obradovali neočekivanom pronalasku i odveli životinju u svoju jedinicu, smještenu u utvrđenom samostanu. Odredi republikanske vojske skriveni u zasjedi nakon eksplozije krenuli su u juriš.

Kada je trebalo onesposobiti važan tunel na dionici puta između Peñarroye i Córdobe, mina je maskirana tako da nalikuje na automobilsku gumu i smještena između tračnica. Ešalon sa streljivom je zakačio gumu i odvukao je u tunel, gdje je zatim odjeknula eksplozija. Streljivo je detoniralo nekoliko dana i noći.

Najveći uspjeh u Španjolskoj koštao je Starinova mnogo živaca. Naime, njegova grupa je bila uvjerena da putnički vlakovi ne prometuju prugama koje su oni minirali u Córdobi. U jednoj akciji su bili vrlo iznenađeni kada su vidjeli kako se miniranom mjestu približava putnički vlak koji se više nije mogao zaustaviti.

"Za mene je to bila teška noć. Nisam očekivao ništa dobro od budućnosti. Znao sam da nikakva opravdanja neće pomoći. Opasnost se nadvila nad čitavim našim poslom, koji smo organizirali s toliko napora", napisao je Ilja Grigorjevič u "Zapisima diverzanta". Međutim, stjecajem okolnosti je umjesto tragedije nastupio trijumf. Ujutro se ispostavilo da iz tračnica nije izbačen putnički vlak, nego kompozicija stožera talijanske zrakoplovne divizije.

Kada se vratio u domovinu, Starinov umalo da nije podvrgnut represijama koje su tada bile u jeku. Dobro je poznavao mnoge zapovjednike koji su optuženi za izdaju i zbog toga strijeljani. Uhapšen je i Jan Berzin, njegov neposredni rukovoditelj u Španjolskoj. Čuvenog diverzanta je od slične sudbine spasio narodni komesar za obranu, maršal Kliment Vorošilov.

Osobni Hitlerov neprijatelj

Ubrzo nakon ulaska njemačkih trupa na teritorij SSSR-a postalo je jasno da se mora organizirati partizanska diverzantska mreža u neprijateljskoj pozadini. Starinov je bio potrebniji nego ikada.

U listopadu 1941. godine vodile su se žestoke bitke za Harkov, veliki industrijski centar sovjetske Ukrajine. Operativno-inženjerijskoj grupi Ilje Grigorjeviča povjereno je da izvrši miniranje grada za slučaj da padne u ruke Nijemcima. Postavljeno je 30 000 protutenkovskih i protupješadijskih mina, oko 2000 mina s odloženim djelovanjem i preko 5000 lažnih mina, tj. imitacija na čije je deminiranje neprijatelj morao utrošiti vrijeme i resurse.

Pored toga, Starinov je priredio Nijemcima posebnu zamku. U podrumu luksuzne kuće u centru Harkova, za koju je pretpostavio da će biti izabrana za sjedište neprijateljskog zapovjedništva, postavio je radio-minu, dobro je sakrivši u podu kotlovnice. Kao mamac je iznad nje u ugljenu sakrio minu koja nije trebala eksplodirati, nego samo poslužiti kao "mamac".

I zaista, njemački demineri su otkrili tu sovjetsku minu u gomili ugljena i neutralizirali je, a zatim je u kući odsjeo general-bojnik Georg von Braun zajedno sa stožerom 68. pješadijske divizije. Prava mina je 14. studenog u 5 sati ujutro aktivirana pomoću radio-signala s položaja udaljenog 300 kilometara od Harkova. U moćnoj eksploziji poginuli su Braun i čitavo zapovjedništvo divizije.

Kada je vojna obavještajna služba Trećeg Reicha saznala tko je organizirao diverziju, Hitler je za glavu Ilje Starinova raspisao nagradu od 200 000 njemačkih maraka.

Nijemci, međutim, nisu uspjeli uhvatiti drskog diverzanta. Ilja Grigorjevič je do kraja rata organizirao partizansku borbu u neprijateljskoj pozadini, nadgledao suradnju između sovjetskih trupa i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i rukovodio deminiranjem pruga u Mađarskoj i Njemačkoj.

Djed ruskog specnaza

U poslijeratnom razdoblju Ilja Starinov se posvetio predavanju u obrazovnim ustanovama KGB-a. Obučio je više desetaka visokih profesionalaca specnaza koji su ga od milja zvali "djedom".

Starinov je dobitnik nekoliko desetaka priznanja, ali nijednom nije dobio zvanje Heroja Sovjetskog Saveza. Dva puta je pokrenuta inicijativa da se istakne njegova kandidatura, no oba je puta ta namjera osujećena. Za sve je kriv otvoreni i neposredni karakter čuvenog diverzanta i njegova navika da pretpostavljenima u lice kaže sve što misli.

Ilja Grigorjevič nije postao general, ali njemu to nije ni bilo pretjerano važno. "Bolje je biti živi pukovnik nego mrtvi maršal", govorio je Starinov. Živio je sto godina.