Kako i zašto je Italija ratovala protiv SSSR-a u Drugom svjetskom ratu? (FOTO)

Jedinice CSIR-a na smotri za vrijeme Mussolinijevog posjeta ruskom frontu.

Jedinice CSIR-a na smotri za vrijeme Mussolinijevog posjeta ruskom frontu.

Legion Media
Talijani nisu gorjeli od želje da ratuju s Rusima. No nitko ih nije pitao.

"Kada talijanski vojnik zna zbog čega ratuje, on nije loš ratnik, kao u doba Garibaldija. A u ovom ratu vojnici ne samo da ne znaju zbog čega ratuju, nego nisu željeli i ne žele ovaj rat. Zbog toga oni samo misle o tome kako da se vrate kući", rekao je jedan bersaljeri (elitni strijelac) divizije "Principe Amedeo Duca d'Aosta" koju je Benito Mussolini u ljeto 1941. poslao na Istočni front.

Talijanski ekspedicijski korpus paradira ispred Mussolinija i njemačkog vojnog atašea u Rimu uoči odlaska u rat protiv Sovjetskog Saveza, početak srpnja 1941.

Italija je objavila rat Sovjetskom Savezu istoga dana kada je počela operacija "Barbarossa", tj. 22. lipnja 1941. godine, ali u trupama koje su tada ušle na teritorij Rusije nije bilo Talijana. Adolf Hitler u početku nije planirao angažirati svog najvažnijeg saveznika u "križarskom pohodu protiv boljševizma". Führer je smatrao da Italija ionako ima dosta svojih problema, budući da je držala velike okupacijske snage u Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji, i da je izgubila skoro sve teritorije u istočnoj Africi, dok su se u sjevernoj Africi Talijani održali samo zahvaljujući podršci njemačkih trupa generala Erwina Rommela koje su pravovremeno pristigle. I pored svega toga, Mussolini je uvjerio Hitlera da pruži šansu Talijanima da se pokažu u borbi protiv Rusa.

General Malaguti s talijanskim časnicima. Rusija 1942.

Prvi talijanski vojnici su stigli na Istočni front u kolovozu 1941. godine. Takozvani Talijanski ekspedicijski korpus u Rusiji (Corpo di Spedizione Italiano in Russia, CSIR) brojao je preko 62 000 ljudi, uključujući i šest stotina talijanskih "esesovaca", tj. crnokošuljaša i pripadnika Dobrovoljne milicije nacionalne sigurnosti (Milizia Volontaria Per La Sicurezza Nationale), fanatično odanih režimu. Podršku iz zraka im je pružao 51 lovac Macchi C.200 "Saetta" Kraljevskog ratnog zrakoplovstva.

Talijanski elitni strijelci (bersaljeri) na motociklima u predgrađu grada Staljina (Donjeck).

Već u prvom tjednu sudjelovanja CSIR-a u ratnim operacijama na teritoriju SSSR-a pokazalo se da Italija uopće nije spremna za taj rat. Opskrba hranom, uniformama i streljivom bila je vrlo loše organizirana. Još gore je bilo s transportom, jer talijanski kamioni nisu mogli izdržati ruske ceste. Vojnici divizije "Torino" su bili prisiljeni od rumunjske granice prepješačiti 1300 kilometara na istok, i sami su sebe usporedili sa srednjovjekovnim pješadincima iz nižih staleža koje je njemačka konjička gospoda povela u rat.

Talijanski bersaljeri u Rusiji 1942.

Poseban problem je bilo naoružanje talijanskog korpusa. Ispostavilo se da protutenkovski topovi kalibra 47 mm mogu samo malo ulubiti ruski tenk ili se jednostavno odbijaju od njega i prave rikošet. Od oklopne tehnike Talijani su posjedovali samo 60 tanketa L 33/35 koje se nisu mogle upustiti u ravnopravnu borbu protiv tenkova Crvene armije. Kada je stegnuo mraz, lovački avioni su također počeli otkazivati. Macchi C.200 je pravljen za sredozemno ratište, a ne za rusku zimu.

Mussolini kontrolira četiri topa prije nego što će ih poslati s prvom divizijom vojnika na ruski front. 1941.

Svi ti faktori su doveli do toga da talijanski korpus izaziva stalno nezadovoljstvo u zapovjedništvu Grupe armija "Jug" kojoj se podčinjavao. Talijani su imali nekoliko uspješnih lokalnih operacija (kao što je pobjeda u "Božićnoj bitci" 26. prosinca 1941. na rijeci Mius), ali Nijemci nisu imali visoko mišljenje o njima kao vojnicima. "Zbog niske borbene spremnosti talijanskih divizija one se, nažalost, mogu koristiti samo za pasivno pokrivanje krila u pozadini", napisao je u svom ratnom dnevniku načelnik Glavnog stožera kopnenih trupa Franz Halder.

Protutenkovska divizija

Drugačija je bila situacija s kraljevskom ratnom mornaricom Italije, koju su Nijemci mnogo hvalili. Jedna od najefikasnijih specijalnih jedinica u Drugom svjetskom ratu bila je Deseta flotila MAS. Ona je aktivno djelovala u Crnom moru, gdje su se njezini torpedni čamci zajedno s patuljastim podmornicama i diverzantskim grupama uspješno borili protiv sovjetskih trupa i flote na Krimu. Italija je nekoliko tih čamaca poslala čak i na daleki Baltik.

MAS 528, jedan od glavnih protagonista akcija na Ladoškom jezeru. MAS 527 i MAS 528 su pod zapovjedništvom poručnika S. Bechija u kolovozu 1942. godine potopili rusku topovnjaču i transport natovaren streljivom.

Talijani su prema lokalnom stanovništvu i zarobljenicima Crvene armije bili daleko humaniji od Nijemaca, Mađara i Rumunja. "U ranu zoru 21. listopada 1941. godine u gradu je već bila talijanska vojska", napisala je kasnije Jekaterina Matejčuk (Gajduk) iz ukrajinskog grada Krasnoarmejska: "Mi djeca smo trčali da gledamo kako im je lijepa uniforma: beretke s perjem jarkih boja, akselbenderi... Ništa strašno se nije događalo dok su bili tu. Ali Talijani su brzo otišli, a onda su se u gradu pojavili Nijemci i počeli činiti zvjerstva. I onda smo, naravno, osjetili razliku..." Taalijani su se pokušavali distancirati od brutalnih metoda svojih saveznika, ali je put kojim je CSIR prošao kroz SSSR također obilježen čitavim nizom ratnih zločina – ubojstava civila, silovanja, pljačkanja i rušenja infrastrukture.

Talijanski vojnik kod Harkova, Rusija.

Ekspedicijski korpus je do ljeta 1942. godine izgubio oko 15 000 vojnika, tj. četvrtinu ljudstva. Mussolini je odlučio znatno ojačati svoj vojni kontingent u SSSR-u, i zbog toga je u srpnju na bazi ovog korpusa formirana Osma armija, poznata i kao Talijanska armija u Rusiji (Armata Italiana in Russia, ARMIR). Brojala je 235 000 vojnika. Međutim, problemi s opskrbom i naoružanjem i dalje nisu bili riješeni. Pristigla je manja grupa od 19 lakih tenkova L6/40, ali to nije bila značajna udarna sila i zato su se snagama ARMIR-a periodično dodavale njemačke tenkovske jedinice.

Tenk L6/40.

Ubrzo nakon zatvaranja obruča oko Šeste armije Wehrmachta kod Staljingrada u studenom 1942. godine, sovjetske trupe su krenule na Osmu talijansku armiju koja je bila razmještena na Donu. Talijani su potučeni do nogu u nekoliko ofenzivnih operacija u prosincu i siječnju. Tenkist 18. tenkovskog korpusa Sergej Otroščenkov je kasnije opisao iznenadni napad na jedinice talijanske vojske u povlačenju koji je uspješno izveden blizu seoceta Petrovski: "Kad su se isturene talijanske jedinice poravnale s nama, pronijela se (po tenkovskim kolonama) zapovijed: ’Naprijed! Gazi!’ E tada smo ih ojadili s oba krila! Ja nikada kasnije nisam vidio takvu klaonicu. Talijanska vojska je doslovno sravnjena sa zemljom... Bila je zima, naši tenkovi su se u početku bijelili od inja... A kada smo izašli iz borbe, bili crveni ispod kupole, kao da su plivali u krvi. Pogledao sam gusjenice, negdje se zalijepila ruka, negdje komad lubanje."

Leševi u snijegu. Povlačenje s Donskog fronta, prosinac 1942. – siječanj 1943.

Povlačenje ARMIR-a s Dona nalikovalo je na bijeg Napoleonove Velike armije iz Rusije 1812. godine. "Iscrpljeni ljudi su padali u snijeg da više nikada ne ustanu", napisat će kasnije časnik divizije "Pasubio" Eugenio Corti. Organizirani otpor su periodično pružali samo alpski strijelci, koji su pokrivali povlačenje svojih suboraca.

Talijanske trupe u Rusiji.

U borbama koje su vođene u Rusiji Osma talijanska armija je izgubila preko 114 000 ljudi, što ubijenih, što ranjenih i nestalih bez traga. Ne postigavši nikakav uspjeh, prorijeđena vojska je vraćena u domovinu u proljeće 1943. godine. Katastrofa ARMIR-a je šokirala talijansko društvo i bila jedan od glavnih razloga munjevitog pada fašističkog režima Benita Mussolnija u Italiji.

Ruske trupe na Donu sa zaplijenjenom zastavom talijanske pukovnije.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće