"Nikad neću zaboraviti ono što sam vidio 9. siječnja s prozora Akademije umjetnosti", prisjećao se poznati ruski slikar Valentin Serov, opisujući događaje poznate kao Krvava nedjelja. "Suzdržana, veličanstvena, nenaoružana gomila koja ide ususret napadima konjice i puščanim cijevima je užasan prizor. Ono što sam čuo poslije toga bilo je još nevjerojatnije u svom užasu... Tko je naredio to nasilje? Nitko ni na koji način ne može obrisati tu mrlju."
Brojni drugi svjedoci se slažu sa Serovom: prizor vojnika koji pucaju na demonstrante dok ovi mirno koračaju prema Zimskom dvorcu u Sankt-Peterburgu (službena rezidencija cara) bio je nešto zastrašujuće. No, kako je do toga došlo?
Ruski muzej
Teški uvjeti života
U Sankt-Peterburgu je 1905. godine bilo na stotine tisuća radnika. Kao i u drugim gradovima u zemlji, oni su živjeli u teškim uvjetima: radni dan je trajao 11 sati, nisu imali odmore, ni radničke sindikate. Vlasnici tvornica su imali pravo otpustiti svakoga tko bi sudjelovao u štrajkovima.
U ovakvim uvjetima postojao je pokret koji se borio za radnička prava, no on je morao biti lojalan vlastima i prilično poslušan. Savez ruskih tvorničko-zavodskih radnika Sankt-Peterburga osnovan je 1903. godine i brojao je oko 10 000 radnika. Njegov vođa, popularni svećenik Georgij Gapon, borio se za radnička prava, ali nije bio revolucionar. Naprotiv, blisko je surađivao s vlastima, pokušavajući bolje uvjete postići unutar zakonskih okvira. Savez je radio na tome da podigne kulturnu svijest radnika, kao i da pomogne ugroženima. "Vlasti su nas gledale popustljivo; njzieni dužnosnici su donirali nešto novca našim knjižnicama, novinama, časopisima...", prisjećao se Nikolaj Varnašov, Gaponov suradnik u Savezu.
Aleksej Varfolomejev/Sputnik
Sjeme nezadovoljstva
Situacija se postupno počela mijenjati 1904. godine, dok je Rusija gubila u Rusko-japanskom ratu. Polako, ali sigurno u javnosti se širila ideja o tome da vlasti nisu učinkovite. Različiti lokalni organi samouprave, zemstva, pisali su peticije tražeći više demokracije u upravljanju zemljom s izbornim zakonodavnim tijelima i širim građanskim pravima.
Gapon je također počeo promovirati ideju o neophodnim reformama. To je bilo rizično. Većina radnika je i dalje bila lojalna caru, no svakim je danom nezadovoljstvo bivalo sve veće.
"Propagandu i agitaciju vodili smo u dva pravca", zapisao je Varnašov. "Kao prvo: da se ovako više ne može živjeti, da caru treba pomoći narodno predstavništvo, jer ga okružuju i obmanjuju korumpirani ministri, i kao drugo: da se i radnici trebaju pridružiti zajedničkom glasu svih staleža Rusije." Savez je još uvijek odbacivao revolucionarne ideje (barem službeno), no situacija je bila sve napetija.
Štrajk
Situacija je bila tako napeta da je čak i manji incident mogao izazvati ozbiljne posljedice. Taj incident se dogodio krajem prosinca 1904. godine kada su četiri radnika, članovi Saveza, otpuštena iz Putilovskog zavoda u Sankt-Peterburgu. Kasnija istraga je pokazala da ih je njihov šef, član konzervativne organizacije, otpustio iz političkih razloga.
Savez je to doživio kao direktnu provokaciju. "Ako otpuštene radnike prepustimo volji sudbine, ljudi će izgubiti povjerenje u naš savez, a osim toga, na taj način bismo samo ohrabrili samovolju", zapisao je Gapon u svojim memoarima. Nakon što su svi pokušaji da se radnici vrate na posao propali, Gapon i Savez su pozvali na masovni štrajk ne samo radnike Putilovskog zavoda, nego i druge radnike diljem grada.
Radnici su podržali svoje kolege, premda su bili vrlo siromašni i lišeni prava. Demonstracije su preplavile grad. Do 8. siječnja se oko 100 000 radnika iz različitih tvornica pridružilo štrajku. Tada se Gapon odlučio obratiti caru Nikolaju s peticijom u ime radničke klase.
Scherl/Global Look Press
Peticija
U dokumentu nije bilo ničeg revolucionarnog: nije se tražila abdikacija cara niti se prijetilo režimu. Peticija je imala prije svega zahtjeve kao što su osmosatno radno vrijeme, sloboda udruživanja i "normalna plaća".
Ipak, navodili su se i neki politički zahtjevi, koje Nikolaj II. kao autokrat sigurno nije bio spreman prihvatiti, a to su: "sloboda i nepovredivost ličnosti, sloboda govora, tiska, sloboda okupljanja, sloboda savjesti u religijskim pitanjima, odvajanje crkve od države", "jednakost svih pred zakonom" i "postupni prelazak zemljišnih posjeda u vlasništvo naroda".
Tekst peticije je, međutim, završavao manje-više lojalnim obraćanjem: "Ovo su, Gospodare, naše osnovne potrebe... Naredi i obećaj da ćeš ih ispuniti i učinit ćeš Rusiju sretnom i slavnom, a svoje ime ćeš zapisati u našim srcima i srcima naših potomaka za vječna vremena. A ako ne narediš, ako se ne odazoveš na našu molbu, umrijet ćemo ovdje, na ovom trgu, pred tvojim dvorcem." Ispostavilo se da je neke zaista čekala takva sudbina.
Getty Images
Reakcija vlasti
Kada su 9. siječnja tisuće radnika iz tvornica krenule prema dvorcu, Nikolaj II. nije bio u gradu. Dva dana ranije otišao je u Carsko selo, jer su se pojavile glasine da revolucionari (koji nisu imali veze s Gaponom) spremaju atentat na njega. Vođe radnika su to znale, no oni nisu ni planirali osobno se sresti s carem. Bilo bi dovoljno da netko od dužnosnika primi njihovu peticiju i preda je Nikolaju.
Nadležni su, međutim, odabrali drugačiju strategiju. "Odlučeno je da se radnicima ne dozvoli da priđu Zimskom dvorcu i da se upotrijebi sila ako ne poslušaju", prisjeća se Aleksandar Spiridovič, general policije koji je bio upoznat sa sastankom u uredu ministra unutarnjih poslova. Dužnosnici su se previše bojali provokacija da bi dozvolili da gomila priđe dvorca. "Zbog nekoliko desetaka pravih revolucionara vlasti su previdjele na desetke tisuća odanih radnika!" Zapisao je Spiridovič s negodovanjem.
Getty Images
Masovna histerija
Tragedija je bila gotovo neizbježna. Oko 30 000 vojnika stiglo je u Sankt-Peterburg kako bi spriječilo radnike da se približe Zimskom dvorcu. Unatoč tome, deseci tisuća ljudi su išli noseći portrete Nikolaja II. i ikone, pjevajući domoljubne pjesme, želeći caru iznijeti svoje zahtjeve. Vjerovali su da vojska neće pucati na svoj narod.
Pogriješili su: vojnici su otvorili vatru na nenaoružane ljude. Kozaci su na konjima jurišali na prosvjednike, udarajući po njima bičevima i mačevima. Georgij Gapon, koji je predvodio jednu od kolona demonstranata, jedva je izbjegao smrt. Najmanje 130 ljudi je poginulo tog dana, prema službenoj statistici, dok su novine objavile da je bilo 4600 mrtvih (što je malo vjerojatno).
Getty Images
Za Krvavu nedjelju 9. siječnja najvažnije je bilo to što je javnost bila šokirana i što je promijenila stav prema Nikolaju II. i njegovom režimu. Otada je car dobio nadimak "Nikolaj Krvavi".
"Tako se dogodilo. Car je živ, ali neka počiva u miru", zapisao je Nikolaj Varnašov poslije Krvave nedjelje. "Danas je pucao u sebe." I premda je to bilo 13 godina prije nego što je Nikolaj stvarno ubijen, Krvava nedjelja je bila jedan od predznaka, početak tragičnog i turobnog kraja ruske monarhije.
Getty Images