Zašto su Rusi svog monarha zvali "carem"

Riječ car potječe od latinskog naziva za rimske careve - Caesar. Pojavljuje se u staroruskom jeziku u 11. stoljeću. Rusi su bizantskog imperatora zvali carem. Naziv se koristio i u referiranju na biblijske i drevne kraljeve.

Međutim, Rusi nisu strane monarhe nazivali carevima - čak i ironično. Njih su zvali kraljevima, kraljicama, imperatorima, šehovima, maharadžama i slično. Ruski vladari su naslov "imperator" usvojili 1721. godine (prvi imperator je bio Petar Veliki), no i dalje su ih nazivali carevima.

Veliki knez svih Rusa, Ivan Veliki (1440.-1505.), u diplomatskoj se korespondenciji nazivao "carem", "imperatorom" i "kajsarom". Ivanov sin Vasilij III., kojeg je Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva, 1514. godine službeno priznao za cara, nastavio je koristiti očeve naslove. Međutim, prvi formalno okrunjeni car bio je Ivan IV. "Grozni" (1530.-1584.).

Simbolika

Krunidba Nikolaja II. I Aleksandre Fjodorovne 1896. godine, Laurits Tuxen

Ermitaž

Unatoč tome što "car" dolazi od riječi "Caesar", carski je naslov nosio drugačiju simboliku - onu pravoslavnu. Tijekom krunidbene su ih ceremonije pomazivali za carstvo - svećenik bi monarha krizmao, čineći znak križa na njegovom čelu, očima, nosnicama, ustima, ušima, prsima i s obje strane svake ruke s krizmom. 

Pomazanje Nikolaja II. u Uspenskoj katedrali u Moskvi, Valentin Serov

Ruski muzej

Od tada bi car bio jedinstvena osoba: dijelom laik, dijelom svećenik. On je bio jedini laik koji je mogao proći kroz Carska vrata u crkvi i biti prisutan na oltaru sa svećenicima, što bi se odvijalo samo za vrijeme njegova pomazanja. To pokazuje da je biti car velika borba i misija, nalik svećenstvu. Ruski pravoslavci su vjerovali da su sveto i svjetovno, crkveno i državno spojeni zajedno u jedinstvenoj osobi cara, koji je od Boga pozvan da se "uda" za svoje carstvo i svoje ljude.

Krunidba cara

Interijer Uspenske katedrale u Moskvi

Legion Media

U Rusiji je novi vladar preuzeo sve carske privilegije i odgovornosti odmah nakon što je stupio na prijestolje. Krunidba, koju je trebalo temeljito pripremiti i koja je bila vrlo, vrlo skupa, događala se kasnije, često čak i godinu dana nakon stupanja na vlast.

Krunidbena povorka 1896.

Getty Images

Ruske krunidbe su se održavale u Moskvi. Svečanost je bila ogromna, duga i raskošna te se održavala u nazočnosti najviših predstavnika ruskog plemstva. Car (i njegova supruga - carica, ako je postojala) je hodao u povorci od Crvenog trijema u Moskovskom Kremlju do Uspenske katedrale. Tamo je cara pomazao ruski patrijarh, no car si je sam stavljao krunu na glavu, jer je strogi preduvjet obreda bio da se car ne klanja ni pred kim, čak niti najistaknutijim svećenikom Pravoslavne crkve, patrijarhom.

Javna domena

Nakon vlastite krunidbe, car je kao nositelj carstva sjedao na prijestolje i na brzinu okrunio svoju ženu vlastitom krunom, a zatim na njezinu glavu stavio njezinu krunu. Njegova žena je tijekom toga klečala na jastuku pokraj svoga prijestolja.

Ruska carska kruna

Sputnik

Car i carica su zatim pomazani te su primili svetu pričest. Car je tada uzimao kruh i vino, u kleričkoj maniri. To je bio jedini put kada je caru, ili bilo kojem pravoslavnom laiku, ikad bilo dopušteno da primi pričest na ovaj način. Tada je car izrekao krunidbenu zakletvu u kojoj se zakleo da će čuvati autokraciju i vladati svojim carstvom pravedno i pošteno.

Nikolaj i Aeksandra

Sputnik

Cijeli su događaj pratile mnoge molitve i simbolične ceremonije, uključujući predavanje carskih amblema - carske krune, žezla i jabuke, kao i državne zastave. Nakon krunidbe su slijedile masovne proslave. Novčane kazne i porezi su privremeno smanjeni, zatvorenici su pomilovani, te je proglašen trodnevni državni praznik.