Kako se Rusija borila protiv psovanja
Psovke su upadljiva osobina svakog jezika, a posebno ruskog. Stječe se dojam da su one oduvijek bile neodvojivi dio ruske kulture, i da se pomoću njih raspoloženje ili misao može mnogo jasnije izraziit. Ruski je jezik u tom smislu poseban jer se toliki broj vulgarnih riječi koje on ima ne može lako sresti u drugim jezicima, oremda su sve to izvedenice od svega nekoliko korijenskih riječi.
Kako se psovanje tretiralo prije pojave kršćanstva?
Slavenska poganska plemena koristila su psovke čak i u obredima. Pomoću njih su, na primjer, ljudi "tjerali" nečistu silu iz kuće.
Nestorova kronika (prvi ruski ljetopis "Povijest minulih ljeta") kaže da su slavenska plemena prije pokrštavanja Rusije "živjela u šumi kao i sve zvijeri, i ljudi su jeli sve što je nečisto i psovali pred očevima i snahama".
U kršćanstvu se psovanje tretira kao grijeh, a ljudi koji psuju zapravo na taj način ugađaju demonima. U žitijima svetih često se sreću epizode gdje čovjek opsednut demonima psuje i huli.
Ali kršćanski ideal nije lako dostići, i zato se psovke sreću u raznim izvorima, pa i u porukama pisanim na brezovoj kori iz 11. stoljeća, a također u mnogim dokumentima. U 17. stoljeću postojao je čak i jedan svećenik koji je obilato koristio raznovrsne vulgarnosti u svome tekstu. Bio je to čuveni "protopop Avakum". On se, doduše, odvojio od službene Crkve i otišao u raskol, a i tekst o kojem se radi vlastito je žitije koje je on sam napisao (što nikako nije karakteristično za žanr žitija). Bilo kako bilo, te su psovke jedan od razloga zašto je autobiografija protopopa Avakuma dugo bila zabranjena, i što je objavljena tek početkom 19. stoljeća.
Prve zabrane i kazne
U staroj Rusiji psovanje se tretiralo kao "lavež". Mnogi ruski knezovi nisu odobravali upotrebu vulgarnosti u razgovoru. Uvriježeno je mišljenje da su se u vrijeme Ivana III. i Vasilija III. za psovanje na javnom mjestu ljudi kažnjavali bičevanjem ili batinanjem. U borbi protiv psovanja posebno je revnostan bio Ivan Grozni.
Car Aleksej Mihajlovič izdao je 1648. godine prvi ukaz o zabrani psovanja uz sljedeću napomenu: "Za takvo protivljenje kršćanskom zakonu ... bit će u Našoj velikoj nemilosti, i bit će podvrgnut surovoj kazni." Car je progonio i lakrdijaše, ljude koji su zabavljali narod pjevanjem pjesama vrlo nepristojnog sadržaja (ovdje pročitajte više o njima).
"Procvat" psovanja i surove kazne
Zabrane, međutim, nisu imale posebnog učinka. Za vrijeme Petra Prvog psovanje je doživjelo pravi "procvat", jer i sam car nije imao ništa protiv sočne psovke. On je samo inzistirao na strogom poretku u vojsci, pa je u "Vojnom ustavu" iz 1715. godine nekoliko članaka posvećeno psovanju i kažnjavanju bogohulnika. Kazna za hulu bilo je opaljivanje jezika usijanim željezom, pa čak i odsjecanje glave.
Nešto se blaže kažnjavalo psovanje koje ne sadrži hulu na Boga, nego je izgovoreno "iz čiste lakomislenosti". Za prvi i drugi takav prekršaj vojnik je mogao završiti u samici i ostati bez plaće, ali za treći bi pokušaj jednostavno bio strijeljan.
Od 18. stoljeća cenzura ej budno motrila da se psovke slučajno ne pojave u tiskanim tekstovima i zato je vulgarna leksika u ruskom jeziku dobila epitet "necenzurirana" ("necenzurnaja"). S druge strane, nije bilo ništa neobično da visokoobrazovani ljudi u osobnoj prepisci koriste psovke. Najveći ruski pjesnik Aleksandar Puškin između ostalog je poznat i po tome što je pisao i zabavne stihove pune vulgarnosti.
Psovanje u SSSR-u
Sovjetska vlast stavila je sebi u zadatak da opismeni cijelo stanovništvo, a ujedno i da jezik učini blagorodnijim. Pa ipak, psovke su i dalje bile prisutne u širokim narodnim masama, pogotovo u zatvorima.
U sovjetskim su medijima vulgarnosti bile nedopustive. Kazneni zakon nije striktno propisivao kaznu "za psovanje", ali su postojale kazne za "javnu uvredu", za "uvredljivo iskazivanje nepoštovanja" i "iskazivanje nepoštovanja prema pojedincu i društvu u cjelini". Za tako je nešto počinitelj mogao dobiti šest mjeseci zatvora.
S druge strane, zabrana je često poticala ljude da istražuju "narodni jezik", tako da su u neslužbenoj sovjetskoj literaturi i glazbi psovke ipak figurirale, i širile su se pomoću "samizdata" (tj. prepisane ili pretipkane literature bez dozvole cenzure).
Je li psovanje sada dozvoljeno?
Od 2014. godine u Rusiji je na snazi zakon o zabrani nenormiranog leksika u javnom prostoru, tj. u književnosti, medijima, kazalištu i filmu, na koncertima i masovnim manifestacijama. Tiskani i audiovizualni sadržaji u kojima se koristi nenormirani leksik moraju imati posebnu oznaku. Za kršenje zakona predviđena je novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju od 15 dana. Od 2021. godine u Rusiji je kažnjivo i psovanje na internetu ukoliko su psovke i drugi nepristojni izrazi upućeni drugim licima s ciljem da ih uvrijede.
Stručnjaci su izračunali da se poslije zabrane broj posovki na internetu povećao. Filolog Andrej Ščerbakov s Instituta ruskog jezika "Puškin" smatra da je država svakako dužna regulirati sferu javne komunikacije, ali da nije moguće svakom građaninu pojedinačno dodijeliti osobnog "jezičnog policajca": "Daleko važnije je usmjeriti napore na podizanje općeg nivoa kulture."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu