Bilo je mnogo razloga da neka knjiga ne dobije odobrenje za tisak. Cenzor je mogao doći do zaključka da ona sadrži kritiku sovjetskog uređenja (čak i u uvijenoj formi, u vidu alegorije), da nije dovoljno patriotski obojena ili da ne odgovara vrijednostima sovjetskih građana. Pored toga, u knjigama se religija nije smjela prikazivati kao nešto pozitivno, kao ni nesovjetsko tumačenje pojedinih povijesnih događaja. Nisu tiskani ni pisci koji su emigrirali iz sovjetske Rusije jer su tretirani kao neprijatelji i izdajnici domovine.
Evo nekoliko najpoznatijih knjiga koje su objavljene tek uoči raspada SSSR-a.
Bunjin nije podržao boljševički prevrat. Bio je simpatizer bijelog pokreta i čak je htio otići na front kao dobrovoljac. Na kraju je 1920. emigrirao u Francusku.
U svom dnevniku je opisao kaos i nerede u vrijeme revolucije i Građanskog rata, kao i svoj odnos prema boljševicima. Po tim zapisima je kasnije sastavio čuvenu knjigu "Prokleti dani". Knjiga je odmah 1925. godine objavljena u Parizu, ali u SSSR-u taj "antisovjetski" tekst nije mogao ugledati svjetlo dana.
Zamjatinova fantastična antiutopija vrlo je snažno utjecala i na Aldousa Huxleyja i na Georgea Orwella. Romani "Vrli novi svijet" i "1984." napisani su poslije romana "Mi", ali nijedan nije mogao biti objavljen u SSSR-u.
Roman "Mi" opisuje totalitarnu državu koja dosta podsjeća na militantni komunizam gdje vlasti kontroliraju čak i čovjekov intimni život. Sovjetski cenzori su u ovom djelu vidjeli ruganje sovjetskom poretku.
Zamjatin je uspio poslati rukopis na Zapad. Roman je izdan najprije u SAD-u, a zatim u Europi. Pisac je u domovini bio izložen progonima za "izdaju", da bi 1931. godine sam zamolio Staljina za dozvolu da napusti zemlju. Od tada je živio u Parizu, gdje je umro 1937. godine.
Većina Bulgakovljevih djela zbog kojih ruski čitatelji obožavaju ovog pisca objavljena je poslije njegove smrti.
Rukopis romana "Pseće srce" konfisciran je 1926., ali je na molbu Maksima Gorkog tekst poslije izvjesnog vremena vraćen autoru. Ubrzo zatim se pojavio u "samizdatu" (tj. prepisivan je ili prekucavan bez dozvole cenzure) i stekao je nevjerojatnu popularnost.
"Pseće srce" je u SSSR-u prvi put objavljeno 1987., a ekranizirano je 1988. godine. Ta ekranizacija je postala pravi hit. Mnoge fraze iz filma su ušle u narod kao krilatice.
Ovaj roman je objektivna priča o revoluciji i Građanskom ratu u Rusiji. To je jedno od najvećih djela ruske književnosti 20. stoljeća. "Doktor Živago" je Pasternaku donio Nobelovu nagradu i ujedno postao uzrok velikog progona njegovog autora u SSSR-u.
"Debeli" časopisi u kojima su tiskana nova književna djela odbili su objaviti roman. Pasternak ga je onda otpremio u Italiju, gdje je "Doktor Živago" prvi put objavljen (nedavno su objavljeni dokumenti koji sadrže dokaze o umiješanosti CIA-je u publikaciju romana u zemljama socijalističkog bloka). Ubrzo zatim je Pasternak u domovini proglašen neprijateljem države, poslije čega je počeo progon.
Pisca su toliko proganjali da su u toj kampanji bili angažirani i obični proleteri. Pojavio se čak i aforizam - parafraza jednog kritičkog govora na partijskim sastancima: "Nisam čitao Pasternaka, ali ga osuđujem".
Kao ratni dopisnik Grossman je među prvima posjetio koncentracijski logor Treblinku koji je oslobodila sovjetska vojska. Njegov članak "Treblinski pakao" bio je prva publikacija o holokaustu u sovjetskom tisku.
Zajedno s Iljom Erenburgom, također ratnim dopisnikom, Grossman je prikupljao dokumentirane materijale o holokaustu i svoja zapažanja objavio u zborniku "Crna knjiga".
Izdavačke kuće u SSSR-u nisu htjele tiskati ovo djelo da se Židovi ne bi isticali kao najveće žrtve. Smatralo se da ne treba isticati konkretnu nacionalnost, nego da treba govoriti o zločinu nacista u cjelini i o stradanju sovjetskog naroda u cjelini.
Knjiga je 1947. objavljena na engleskom u SAD-u, a na ruskom je prvi put objavljena 1980. u Izraelu, i to ne u cjelosti.
U "Životu i sudbini" Grossman piše o Staljingradskoj bitci, u kojoj je sudjelovao kao ratni dopisnik, o životu u evakuaciji, o represijama i o tome kako susjedi i prijatelji okreću leđa obitelji represiranih ljudi.
Za Grossmanovu epopeju se sada kaže da je "Rat i mir 20. stoljeća", a u SSSR-u se smatralo da je ona ideološki štetna. KGB je pretresao piščev stan i zaplijenio opasni rukopis.
Srećom, Grossman je na vrijeme dao prijatelju kopiju rukopisa, a ovaj ju je otpremio u inozemstvo. Roman je objavljen 1980. u Švicarskoj.
Priča o zabranjenoj ljubavi odraslog muškarca i zanosne maloljetnice bila je zabranjena u mnogim zemljama. Nekoliko izdavačkih kuća u Francuskoj, Velikoj Britaniji, pa čak i u SAD-u, odbilo je tiskati "Lolitu".
U SSSR-u Nabokov uopće nije mogao biti objavljivan s obzirom na to da je bio sin političara-centrista koji se žestoko protivio boljševicima. Cijela obitelj Nabokov je poslije revolucije napustila Rusiju, tako da su svi tretirani kao "izdajnici".
Knjiga se službeno ipak pojavila u tisku, ali tek 1989. godine.
1968. godine se u časopisu "Novi svijet" pojavila Solženjicinova priča "Jedan dan Ivana Denisoviča", zasnovana na osobnom piščevom osmogodišnjem zatvorskom iskustvu.
Sav kasniji život Solženjicin je posvetio istraživanju sovjetskog kaznenog sustava i represija u SSSR-u. Prikupljao je podatke o kazneno-popravnim logorima u cijeloj zemlji, opisivao kako su se oni stvarali i tko je u njima radio. Sve je to ušlo u knjigu.
"Arhipelag Gulag" je prvi put objavljen u Parizu 1973. godine. Solženjicin je proglašen izdajnikom domovine i oduzeto mu je državljanstvo. Prisiljen je napustiti zemlju.
U "Novom svijetu" su se 1989. godine pojavila pojedina poglavlja njegovog istraživanja, a tijekom 1990-ih je objavljena integralna verzija knjige. Tada je Solženjicinu vraćeno državljanstvo i on se vratio u Rusiju.
Autorica za svoju knjigu kaže da je "kronika doba kulta ličnosti". Ginzburg je uhićena u vrijeme "Velikog terora" 1937. godine. Deset godina je provela po zatvorima. Autobiografski roman priča o batinanju za vrijeme saslušanja, o tome kako su se krivotvorili dosjei i kako su ljudi prisiljavani da priznaju zločine koje nisu izvršili, kako su zastrašivani prijetnjom uhićenja cijele obitelji...
Spisateljica piše o tome kako je svatko protiv svakoga pisao prijave, kako je susjed prijavljivao susjeda nadajući se da će zbog toga Narodni komesarijat unutarnjih poslova (NKVD) biti prema njemu milostiv, ali je zatim sam dospijevao u zatvor jer nije dovoljno toga prijavio ili je netko prijavio njega.
U SSSR-u nije bilo moguće tiskati liriku posvećenu ljubavi i stradanjima. Sve se to doživljavalo kao nešto neprijateljsko, "kapitalističko", kao nešto potpuno strano sovjetskom građaninu.
Nisu tiskane pjesme Zinaide Gippius i Dmitrija Merežkovskog koji su emigrirali. Tek tijekom 1960-ih je počelo objavljivanje izabranih stihova Konstantina Baljmonta i Marine Cvetajeve. Tek 1986. su izdani stihovi represiranog Nikolaja Gumiljova, a 1989. je veliki događaj bilo prvo objavljivanje avangardnih stihova Vladislava Hodaseviča. Nisu tiskani ni mnogi stihovi nekada vrlo populranog seoskog pjesnika Sergeja Jesenjina.
Mnogi pjesnici su bili prisiljeni pisati za sebe i čuvati svoje stihove u ladici, no i to je bilo opasno. Priča se da je Anna Ahmatova zapisivala svoje stihove na komadu papira, davala ih prijateljima da ih nauče napamet, a zatim spaljivala taj list.
Rukopise i privatne zbirke stihova oduzimao je najprije NKVD, a zatim KGB. Ali ništa se nije uništavalo. Svi tekstovi su se čuvali u arhivima specijalnih službi ili su se prosljeđivali u "spechran" (specijalne arhive pri knjižnicama) gdje je pristup imao mali broj ljudi iz određenih krugova. Mnoga izgubljena djela su zahvaljujući tim arhivima rekonstruirana i objavljena nakon raspada SSSR-a.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
