Kako je staroobrednik iz 17. stoljeća utjecao na čitavu rusku književnost

Reprodukcija ikone sa svećenikom i ispovjednikom protopopom Avakumom. Katedrala Pokrova Presvete Bogorodice na Rogoškom staroobredničkom groblju.

Reprodukcija ikone sa svećenikom i ispovjednikom protopopom Avakumom. Katedrala Pokrova Presvete Bogorodice na Rogoškom staroobredničkom groblju.

Vladimir Vdovin/Sputnik
"Žitije protopopa Avakuma" sigurno ne spada među najpoznatija djela ruske književnosti. No ovom su se jedinstvenom autobiografijom oduševljavali Tolstoj, Dostojevski i drugi klasici.

U Rusiji je 1654. godine bjesnjela epidemija kuge. Iste je godine bilo i potpuno pomračenje sunca. Svećtenik Avakum shvatio je ove događaje kao gnjev Božji zbog crkvene reforme koju je proveo patrijarh Nikon. Avakum se protivio reformi i agitirao protiv nje. Postao je jedan od predvodnika staroobredničkog raskola u ruskoj Crkvi. Bačen je u tamnicu u kojoj počinje pisati svoju autobiografiju...

Tko je bio Avakum?

Budući spisatelj Avakum Petrov rođen je u Nižegorodskoj oblasti, u obitelji seoskog svećenika. U svome žitiju on pripovijeda kako je u 22. godini postao pomoćnik svećenika (đakon), a u 32. "dogurao" do čina "protopopa", tj. protojereja. Poznavao ga je i poštovao car Aleksej Mihajlovič osobno.

Protopop Avakum. Škola ili likovni centar, Povoložje, kraj 17. i početak 18. stoljeća. Drvo, levkas, tempera.

Avakum piše kako se revnosno borio protiv nepravde i štitio "potrebite", zbog čega je često upadao u sukobe i stajao na žulj utjecajnim ljudima. Čas bi odbio blagosloviti sina uglednog boljara, čas bi spasio sirotu djevojku od nasrtaja lokalnog "gazde". Avakuma su grdili i tukli, a jednom su mu čak i kuću napali.

On je od gonjenja pobjegao u Moskvu, gdje je upravo počela crkvena reforma. Patrijarh Nikon je, naime, poništio mnoge izmjene do kojih je kroz stoljeća došlo u Ruskoj pravoslavnoj crkvi i usaglasio ruske obrede s grčkima. Između ostalog, vratio je običaj po kojem se kršćani križaju s tri prsta, a ne s dva, kako su Rusi tada činili. Avakum opisuje kako je to doživio kao veliku nesreću i užasavao se gledajući kako Nikon silom uvodi nova pravila i žestoko kažnjava one koji se ne pokoravaju. Oni su bacani u tamnice, a pojedinim posebno revnosnim protivnicima reforme krvnici su odsijecali prste i jezik.

Avakum se odbijao križati s tri prsta i agitirao je protiv reformi, zbog čega je protjeran u Sibir na nekoliko godina. Kasnije mu je odobreno da se vrati u Moskvu, u nadi da će s vremenom ipak prihvatiti reforme. Car ga je osobno dolazio nagovarati, ali je "protopop" bio nepokolebljiv. Na kraju su svi digli ruke od njega i strpali ga u zatvor, gdje on počinje pisati svoju autobiografiju. 

Avakum u Sibiru, Sergej Miloradovič, 1898.

Avakum je i u zatvoru nastavio svoju agitaciju, zbog čega su i on i njegovi suborci pogubljeni: živi su spaljeni 1682. godine.

Avakum piše vlastito žitije

Žitija svetih su žanr od kojeg u suštini počinje staroruska književnost. Opis života svetitelja sastavljali su monasi ljetopisci poslije njegove smrti, i to po strogim pravilima koja važe u Crkvi. Oni su opisivali kako je podvižnik živio i kakva je čuda činio. Avakumovo "žitije" razlikuje se u najmanju ruku po tome što je sastavljeno za njegovog života i što ga je on sam i napisao. Pored toga, tekst obiluje konkretnim imenima, lokacijama i opisima detalja, što nije toliko karakteristično za žitija. S druge strane, Avakum ne propušta spomenuti tako važan dio žitija kao što su čuda. Na kraju svoga djela on nabraja slučajeve u kojima je iscjeljivao ljude i spašavao ih od demona.

Avakumova inovacija u odnosu na pravila žanra sastoji se i u tome što on obilato opisuje svoje osjećaje, svoje grešne misli, duševne muke i sumnje. Na primjer, priča kako mu je došla djevojka i počela se kajati zbog razvrata, a u njemu samome se za to vri"eme raspalio bludni oganj ("sam se razboljeh, paljen iznutra ognjem bludnim"). Ali on je, naravno, prebrodio to iskušenje. Slične duševne muke znatno će kasnije opisati Lav Tolstoj u svojim dnevnicima, a također u prozi, na primjer u "Kreutzerovoj sonati".

Avakumovo "žitije" može se okarakterizirati i kao publicistika. Pisac iznosi svoje stavove povodom mnogih i raznih pitanja vjere i svakodnevnog života, polemizira s drugim svećenicima i navodi argumente protiv Nikona, u obranu "stare" vjere.

Prvi grubijan u ruskoj književnosti

Početkom 20. stoljeća Dmitrij Svjatopolk-Mirski napisao je svoju "Povijest ruske književnosti", gdje kaže da Avakum stoji u prvom redu ruskih pisaca, i da, štoviše, njega još uvijek nitko nije nadmašio u "vještom vladanju svim izražajnim sredstvima svakodnevnog jezika i stvaranju najupečatljivijih književnih efekata".

Smatra se da je književni ruski jezik koji se danas koristi u govoru i pisanju formiran u djelima Aleksandra Puškina. Prije njega se u književnosti koristio "visoki stil", tj. riječi i fraze kojih nije bilo u usmenom govoru. Ali Avakum je ipak prvi počeo koristiti razgovorni jezik u pisanom tekstu.

Reprodukcija ikone sa svećenikom i ispovjednikom protopopom Avakumom. Katedrala Pokrova Presvete Bogorodice na Rogoškom staroobredničkom groblju.

Protopop počinje svoju priču ispričavajući se čitatelju zbog toga što će se izražavati krajnje prosto: "Volim svoj prirodni ruski jezik, nisam navikao filozofskim stihovima ukrašavati govor". Grube riječi on kombinira čak i s rasuđivanjem o vjeri i spominjanjem Krista. Evo, na primjer, kako Avakum opisuje pomamljenog stražara kojeg su mu doveli u ćeliju: "Ošišao sam ga i umio, i promijenio mu odjeću. Mnogo je imao uši. On i ja smo zatvoreni živjeli udvoje, a treći s nama Kristos i Prečista Bogorodica", i odmah u sljedećoj frazi priča kako je stražar vršio nuždu gdje stigne.

S druge strane, protopop ponekad govori i uzvišenim stilom, obično kada govori o ljudima koji su stradali za vjeru. A u opisu ljudskih nevolja, na primjer, gladi i teškog robijaškog rada, on se može vinuti čak i u poeziju: "Rijeka plitka, splavovi teški, stražari nemilosrdni, toljage velike, batine čvornate, bičevi oštri, muke žestoke – oganj i duševni potres, a ljudi gladni."

Prvi ruski pisac

Avakumovo "Žitije" bilo je zabranjeno i širilo se samo među staroobrednicima u oblikz prepisanih rukopisa. Prvi put se u tisku pojavilo tek 1861. godine. Podudarilo se da je baš u to vrijeme Dostojevski pisao svoje "Zapise iz mrtvog doma".

Mnogi su smatrali da je Avakum neobrazovani grubijan, ali su ipak bili fascinirani njegovim jezikom. "Evo ga, to je živi moskovski govor!", napisao je Ivan Turgenjev. Lav Tolstoj je naglas čitao dijelove "Žitija" svojoj obitelji, hvalio raskolnika Avakuma i govorio za njega da je "izvanredan stilist". I Fjodor Dostojevski ga je visoko cijenio. U "Piščevom dnevniku" rekao je da je Avakumov jezik "neosporno raznolik, bogat, svestran i sveobuhvatan", i da Avakumovu priču nije moguće prevesti na strani jezik: "ispala bi gomila besmislica".

Crtež protopopa Avakuma. Pustozerski zbornik I. N. Zavoloko.

"Žitije" se nekoliko puta prevodilo na engleski. Najnoviji prijevod pripada Kennethu Brostromu, objavljen je u ljeto 2021. godine u seriji "Ruska biblioteka". Izdavačka kuća Columbia University Press zaključila je da je ovo jedno od najvažnijih djela ruske književnosti, jer su "razgovorni ruski jezik i stil poslužili kao uzor piscima poput Tolstoja, Dostojevskog i Gorkog". Ovaj posljednji kao da je preslikavao svoje junake sa stranica Avakumovog "žitija". On je čuvenog ruskog raskolnika doživljavao gotovo kao prvog ruskog revolucionara. "Jezik, a također stil pisama protopopa Avakuma i njegovo ’Žitije’ i dalje su nenadmašni uzor plamene i strastvene besjede čovjeka koji vodi borbu."

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće