Vlakovi u paklenoj dolini: Najstrašnija željeznička katastrofa u povijesti SSSR-a

"Drveće je gorjelo kao da su divovske svijeće, a vagoni, purpurni od usijanja, dimili su se duž nasipa. Sve se stopilo u jedan nevjerojatni krik bola i užasa nekoliko stotina ljudi koji su umirali u opekotinama i plamenu. Buktjela je šuma, buktjeli su željeznički pragovi, buktjeli su ljudi. Pojurili smo hvatati 'žive baklje', suzbijati plamen na njima, i odnositi ih bliže putu, što dalje od vatre. Apokalipsa..." – tako je urednik lista "Staljnaja iskra" Valerij Mihejev opisao posljedice jezive željezničke katastrofe koja se dogodila 4. lipnja 1989. godine na dionici Transsibirske magistrale u Baškirskoj ASSR (1500 kilometara istočno od Moskve).

Uzrok tragedije bilo je oštećenje plinovoda koji je prolazio blizu pruge tako da se u nenaseljenoj dolini brzo nagomilao plin. Nešto poslije jedan sat po ponoći u to plinsko "jezero" ušla su dva putnička vlaka koja su se kretala u suprotnim smjerovima. Bila je dovoljna jedna iskra ili bačeni opušak da se čitava dolina pretvori u pakao.

Došlo je do eksplozije plina koja se po snazi (12 kilotona TNT-a) može usporediti s nuklearnom eksplozijom u Hirošimi (16 kilotona TNT-a). Plamen se vidio u radijusu od preko 100 km. Udarni val izbio je stakla na zgradama u gradu Aši udaljenom 11 kilometara. U samoj je dolini temperatura nakratko dostigla nekoliko tisuća stupnjeva. Požar je zahvatio 150 hektara šume, uništeno je 350 metara pruge, eksplozija je razbacala po nasipu jedan broj vagona u kojima su ljudi u tom trenutku spavali, a drugi vagoni, koji su ostali na tračnicama, u potpunosti su izgorjeli.

"Probudila sam se kad sam pala s gornje police na pod, a sve unaokolo već je bilo u plamenu", pričala je kasnije Natalija K. iz Adlera. "Činilo mi se da sanjam nekakav košmar jer sam vidjela kako mi gori koža na ruci i ljušti se, kako dijete zahvaćeno plamenom puzi ispod mojih nogu, kako mi se približava vojnik ispruženih ruku s rupama umjesto očiju, ja puzim pored žene koja ne može ugasiti plamen u vlastitoj kosi, a u kupeu više nema ni polica, ni vrata, ni prozora."

Petogodišnja Tanja Sopiljnjak s braćom i roditeljima putovala je iz Sibira na ljetovanje na Crno more: "Vagon je izgorio za tri minute... Brave na vratima usijale su se i zaglavile. Mama je dobila opekotine jer se uhvatila za bravu. Sekunde su bile u pitanju. Najprije nismo mogli izbiti staklo, ali je onda ono samo puklo od visoke temperature pa smo se nagnuli kroz prozor da udahnemo zraka. Čuli smo kako ljudi viču i vrište, a zatim se ušute. To znači da su umrli. Čim smo se iskobeljali, odjeknula je druga detonacija i naš je vagon eksplodirao."

Kada je vlast saznala kakvi su razmjeri katastrofe, na ovo su područje hitno upućeni svi vatrogasci, liječnici i pripadnici oružanih snaga u ovoj regiji. "Prizor koji smo tamo vidjeli podsjećao je na posljedice nuklearne eksplozije. Dodirneš list na drvetu, a on se pretvori u prah u tvojim rukama. Tamo sam prvi put vidio kako gori željezo i kaplje aluminij", ispričao je kasnije liječnik ufimske bolnice Radik Zinatulin. U bolnice su autobusima, avionima i helikopterima evakuirani kontuzirani ljudi sa strašnim opekotinama dišnih organa, nogu, lica i tijela. Mnogi su bili još živi kada su doneseni na operacijski stol, ali su ubrzo zatim umrli.

Vojnici koji su radili na raščišćavanju zgarišta dobivali su za piti alkohol, jer su doslovno drhtali i povraćali dok su uklanjali gomile pougljenjenih tijela i željeza. Ubrzo zatim su na mjesto tragedije stigli užasnuti članovi obitelji poginulih i očajno pokušavali u ruševinama pronaći svoje najmilije. To često nije bilo moguće, jer su pojedina tijela bila bez glave.

Liječnik Viktor Smoljnikov sjećao se srceparajuće scene u bolnici grada Ufe čiji je on bio svjedok: "Usjeklo mi se u sjećanje: leži dječačić od glave do pete u zavojima. U bolničku sobu ulaze dvije žene i svaka počne tvrditi da je to njezin sin. Dijete otvori oči, pogleda jednu od njih i kaže: ’Mama, mama’. Druga brizne u plač. Njezino je dijete izgorjelo..."

Strašnu tragediju izazvao je spoj ljudskog nemara i kobne slučajnosti. Cijev je oštetio bager još za vrijeme izgradnje plinovoda 1985. godine. Četiri godine kasnije rupa je već bila široka 1,7 metara. Uoči eksplozije radnici plinovoda zabilježili su pad tlaka u cijevima, ali umjesto da potraže izvor problema, samo su povećali tlak, što je dodatno pogoršalo situaciju. Nije obraćena pažnja ni na priopćenja strojovođa u kompozicijama koje su tuda prolazile da u dolini osjećaju jak miris plina. I na kraju, nijedan od ta dva vlaka nije se trebao nalaziti na toj dionici pruge u isto vrijeme. Jedan je od njih jako kasnio zbog toga što je s njega morala sići trudnica kojoj je bila neophodna hitna hospitalizacija.

Sudski postupci trajali su do 1995. godine. Odlukom Vrhovnog suda Ruske Federacije osuđeno je sedam ljudi koji su neposredno bili odgovorni za postavljanje cijevi i ignorirali oštećenje. Od njih je četvero odmah oslobođeno u amnestiji povodom 50-godišnjice Pobjede u Velikom domovinskom ratu, jedan je uskoro opravdan i samo su dvije osobe dobile dvije godine zatvora za krivično djelo učinjeno uslijed nepažnje.

Prema službenim podacima, u željezničkoj katastrofi kod Ufe od 1284 putnika u dva vlaka poginulo je 575 ljudi, od toga 181 dijete. Izginuo je gotovo čitav omladinski hokejaški tim "Traktor-73", koji je dva puta bio prvak Sovjetskog Saveza. Stotine ljudi doživotno su ostali invalidi. "Još mi uvijek sunčeve zrake ne smiju pasti na ruke", kaže kondukterka jednog vagona Valentina Džondžua: "Ako padnu, ruke mi pocrne. Ne pocrvene, nego baš pocrne. Ali ostala sam živa."