Kako je za nekoliko minuta čitav sovjetski grad nestao s lica zemlje

U ranu zoru 5. studenog 1952. godine žitelje Severo-Kuriljska probudio je snažan potres. Bilo je to u 3:58. 

Razorni tsunami na otoku Paramuširu, 1952.

Institut za oceanologiju "P. P. Širšov" Ruske akademije znanosti

Zidovi zgrada pucali su preko sredine i ljuljali se, žbuka je otpadala, tresli su se lusteri, a na pod su padale knjige, fotografije i posuđe. Zatečeni na spavanju, ljudi su uplašeno poskakali iz svojih kreveta i istrčali na ulicu. Je li u pitanju erupcija? To se moglo očekivati jer na otoku Paramušir u Tihom oceanu, gdje se nalazi Severo-Kuriljsk, postoje 23 vulkana, a među njima pet koji se tretiraju kao aktivni. Najbliži vulkan, Ebeko, udaljen je svega 7 kilometara i stalno skreće na sebe pažnju izbacivanjem vulkanskog plina.

Ali toga su jutra vulkani spavali. Nije u pitanju bila erupcija. Do uništenja grada ostalo je još 40 minuta.

"Naredio sam da svi otvore paljbu iz osobnog oružja i da viču"

Razorni tsunami na otoku Paramuširu, 1952.

Institut za oceanologiju "P. P. Širšov" Ruske akademije znanosti

Bio je to moćan potres u Tihom oceanu snage 8,3 stupnjeva prema Richterovoj ljestvici. Epicentar se nalazio 200 km od obale, ispod oceanskog dna, na dubini od 30 kilometara. Potresi su trajali još pola sata i za to je vrijeme razorna moć potresa zahvatila 700 km obale: od poluotoka Kronockog do sjevernih Kurilskih otoka.

Slika Landsat 7 Kurilskih otoka Paramušir, Atlasov i Šumšu, u rezoluciji 28,5 metara. (Šumšu je uglavnom prekriven oblacima).

NASA

Šteta je bila primjetna, ali ne katastrofalna. Nitko nije stradao. Kasnije će P. M. Derjabin, načelnik severokuriljskog odjeljenja policije, u izvještaju o ovom događaju napisati: "Na putu u stanicu milicije primijetio sam pukotine u zemlji široke između 5 i 20 cm. Kad sam stigao, vidio sam da se zgrada stanice prepolovila i da su se peći osule."

U tom trenutku već nije bilo osjetnih potresa, "vrijeme je bilo vrlo mirno". Uskoro je, međutim, tišinu prekinula snažna buka i tresak iz pravca mora, a stanica milicije bila je udaljena 150 metara od obale. "Okrenuli smo se na tu stranu i vidjeli veliki val koji je s mora krenuo na obalu. <...> Naredio sam svima da otvore paljbu iz osobnog oružja i da viču: ’Ide voda!’ i da se ujedno povlače prema uzvišenjima", napisao je kasnije Derjabin.

Državni arhiv Sahalinske oblasti

Tada nisu svi dobro čuli da se radi o vodi. Nekima se učinilo da ljudi umjesto "voda" viču "rat" (rus. "vojna"), a kada je val zapljusnuo otok, pomislili su da je to napad. Ljudi su bježali kako su znali i umjeli. Val nije bio toliko visok, nešto viši od jednog metra. Prvi je val zapljusnuo i srušio zgrade koje su bile najbliže moru. Nakon 10-15 minuta voda se počela povlačiti i mnogi su krenuli prema svojim stanovima da pokupe stvari koje su bile čitave. Bila je to fatalna greška.

Kraj

Ocean se najprije povukao, a zatim se na grad obrušio drugi tsunami, i ovoga je puta to bio razoran val visok 10 metara. Ne naišavši u drugom naletu na veće prepreke (jer ih je prvi val odnio), voda je ogromnom brzinom pokuljala na otok.

Državni arhiv Sahalinske oblasti

Pored Severo-Kuriljska toga jutra je visok val prekrio zaljev Muselj na otoku Onekotanu (9,5-10 metara) i zaljeve Piratkovu (10-15 metara) i Olgu (10-13 metara) na Kamčatki. Severo-Kuriljsk bio je glavna žrtva tsunamija. U nekoliko minuta srušen je grad sa 6000 stanovnika.

Zatim je naišao treći val. On je bio slabiji od drugog, ali je dovršio razaranje i odnio u more gotovo sve što je bilo na obali.

Državni arhiv Sahalinske oblasti

"Čitavih 20-30 minuta (dok su gotovo istovremeno nailazili vrlo moćni valovi) u gradu se čula užasna buka vode koja lomi zgrade ispred sebe. Razbacivala ih je kao kutije šibica i odnosila u more", sjećao se načelnik policije.

Kasnije će B. I. Pijp, načelnik Kamčatske vulkanološke stanice Akademije znanosti SSSR-a, napisati u svom dnevniku: "Nije razoren samo manji dio grada koji se nalazi na terasi i nisu razorene elektrane i radiostanice. Radiostanica je neprekidno slala signal ’SOS’ ali nekako nevješto, tako da Petropavlovsk nije ništa shvatio." U Sovjetskom Savezu tada još nije postojala služba za upozoravanje na tsunami.

Luk na stadionu koji je razrušio tsunami

Poslije katastrofe Pijp je otišao obići obalu i izmjeriti visinu tsunamija za potrebe specijalne komisije. Na raznim mjestima čuo je priče o tragičnim slučajevima. "Na primjer, dva mornara su od 5:00 do 17:00 bila u vodi u gaćama i majicama i držala se za ostatke zgrade. Kada su spašeni, jedan od njih je pao mrtav čim je izašao na obalu, a drugi je preživio. <...> More je još dugo izbacivalo leševe na obalu."

Tragedija za koju nitko nije znao

Iz aviona koji je rano ujutro stigao u Paramušir vidjelo se da je Severo-Kuriljsk sravnjen sa zemljom i da je čitav zaljev pun ruševina od zgrada, dasaka i bačvi za koje su se ljudi držali. Odmah je pokrenuta evakuacija preživjelih pomoću aviona i brodova. Istraživači ovog događaja dovode u vezu evakuaciju graničara i vojnih jedinica koje su bile razmještene u gradu s činjenicom da je na tragediju Severo-Kuriljska odmah stavljen pečat državne tajne.

"Pravda" (list Centralnog komiteta KPSS-a), nije napisala nijednu riječ o tragediji na Dalekom istoku Rusije. Nije to učinila ni narednog dana ni kasnije. List "Izvestija" također je šutio. Regionalni list "Kamčatska pravda" nije izlazio 8., 9. i 10. studenog, jer je uredništvu bilo jasno da su čitatelji svojim očima vidjeli posljedice razaranja. Izašao je tek 11. studenog i priopćio sljedeću novost: "Sovjetski je narod s ogromnim elanom i oduševljenjem proslavio 35. godišnjicu Velike oktobarske socijalističke revolucije."

Severo-Kuriljsk 1953.

Iz osobne arhive P. I. Aržanceva

S podataka o tragediji djelomično je skinut pečat državne tajne tek početkom 2000-ih, kada je otvoren pristup vojnopomorskim arhivima (s tim što se dokumenti Ministarstva obrane još uvijek drže u tajnosti). Prema podacima iz tog arhivskog materijala, na Severnim Kurilima u katastrofi je poginulo ukupno 2336 ljudi. Međutim, povjesničari smatraju da je 5. studenog 1952. godine tsunami odnio najmanje 8000 života i da su od toga gotovo 2000 žrtava bila djeca predškolskog i školskog uzrasta, a da su u statističkim izvještajima uzeti u obzir samo civili, i to samo oni čija su tijela pronađena i identificirana.

Što je bilo poslije?

Novi Severo-Kuriljsk izgrađen na terasama, 1954.

Osobni arhiv G. I. Davidkina

Katastrofa je imala jedan važan rezultat. Naime, 1956. godine u SSSR-u je osnovana seizmološka i meteorološka služba koja je, između ostalog, imala zadatak da pravovremeno detektira potrese u oceanu i upozorava na tsunami.

Što se tiče samog Severo-Kuriljska, on je poslije tsunamija imao težak period. Mnogi njegovi žitelji koji su bili evakuirani odlučili su da se nikada ne vrate s obzirom da su kombinati za preradu ribe, gdje je radio najveći broj žitelja ovoga grada, vrlo oštećeni i poslije katastrofe zatvoreni. Znatno je smanjen i vojni kontingent. Situacija se pogoršala i u tom smislu što je 1961. godine u priobalnim vodama prestala migracija haringe, i to je bio još jači udarac za glavno zanimanje žitelja Severo-Kuriljska.

Glavna ulica Severo-Kuriljska, grada na otoku Paramuširu, Kurilski otoci, Tihi ocean sjeverno od Japana.

Victor Morozov (CC BY-SA 2.5)

Poslije tsunamija grad se ponovo počeo graditi, ali na uzvišenjima. Nove zgrade podizane su na prirodnoj morskoj terasi koja je izdignuta 20 metara iznad nivoa mora. Istina, ni to mjesto nije idealno, jer se Severo-Kuriljsk nalazi na putu blatnog toka koji nastaje uslijed erupcije vulkana Ebeko. Danas u ovom gradu živi 2691 stanovnik, i to je jedino naselje na cijelom otoku.