Doslovno na ruskom "zakrom" znači ograđen prostor u žitnici za čuvanje brašna i žitarica, mjesto gdje se čuva ljetina. Metaforično se fraza u SSSR-u koristila za bogatstva zemlje, što se u vremenima kada opskrba hranom nije bila stabilna kao danas često odnosilo na strateške rezerve namirnica.
S obzirom na to da je žito vjerojatno najvažnija namirnica, ogromne konstrukcije su pravljene tako da čuvaju strateške zalihe dragocjene pšenice.
Neki od takozvanih "žitnih elevatora" (divovskih automatiziranih silosa) podignutih u SSSR-u postoje i danas.
Jedan od najimpresivnijih silosa koje je Rusija naslijedila od SSSR-a podignut je u Jaroslavlju 1938. godine. Nosio je ime "Baza za žitarice br. 61", ali u kolektivnoj svijesti sovjetskih ljudi bio je to jednostavno dio "spremišta Domovine".
Ogromna komplicirana struktura obuhvaćala je šest betonskih silosa.
Za zemlju koja će se uskoro naći usred najrazornijeg konflikta u povijesti čovječanstva ove strateške rezerve žitarica pokazale su se kao dragocjeni resurs za opskrbu vojnika na frontu hranom.
S obzirom na strateški značaj objekata, silosi su također bili dobro osigurani. Oko njih je patroliralo paravojno osiguranje, a neovlaštenim licima bio je zabranjen pristup. Često su informacije o postojanju ovakvih mjesta i o njihovoj točnoj lokaciji čuvane kao državna tajna.
U početku su žitarice u silose stizale željezničkom prugom koja je vodila ravno do njih. Ali do kraja rata nove su količine dopremane riječnim baržama. Proces utovara i istovara žitarica u jaroslavskom "elevatoru" bio je mehaniziran.
Kada se 1991. godine Sovjetski Savez raspao, "žitni elevatori", uključujući i divovkse građevine u Jaroslavlju, nisu bili na listi prioriteta nove vlasti. Bez brige i financiranja počeli su propadati.
Prema gradskoj legendi, nekoliko nesretnih posjetitelja koji su pokušali iznutra zaviriti u divovske građevine nestali su zauvijek. Premda se ne zna ima li u ovoj priči istine, mjesto je tako jezivo da ga turisti izbjegavaju u širokom luku.