Nikolaj Vavilov: Genij koji je želio pobijediti glad u SSSR-u, a umro od gladi u Staljinovom logoru

Ljudi u Lenjingradu pod opsadom zahvaćaju vodu iz jame.

Ljudi u Lenjingradu pod opsadom zahvaćaju vodu iz jame.

RIA Novosti
Za vrijeme opsade Lenjigrada grupa ruskih botaničara skrivala se u tajnom skladištu i umirala od gladi, ne želeći za hranu upotrijebiti najveću kolekciju sjemenja koje je čuvano za život "poslije apokalipse". A Nikolaj Vavilov, čovjek koji je skupljao to sjemenje, kasnije je i sam umro od gladi u Staljinovom gulagu. O tragičnoj sudbini velikog ruskog znanstvenika u svojem članku piše indijski kolumnist portala Russia Beyond Rakeš Simha.

U rujnu 1941. godine počela je njemačka opsada Lenjingrada. Cilj je bio dva milijuna stanovnika izmoriti glađu. Tada je od gladi umrla i grupa ljudi koji su pred sobom imali obilje hrane.

Kada su Nijemci počeli nadirati, znanstvenici i suradnici Instituta za biljne kulture, gdje je Vavilov ranije bio rukovoditelj, zabarikadirali su se u svojim prostorijama, ali ne da bi spasili svoj život, nego budućnost vlastite zemlje i čovječanstva. Imali su težak zadatak - obraniti najveću kolekciju sjemenja na svijetu od gladnih žitelja Lenjingrada (danas Sankt-Peterburg) i razularenih njemačkih vojnika.

Opsada je trajala ukupno 900 dana. Znanstvenici su jedan za drugim umirali od gladi, ali nitko od njih nije ni dotaknuo riznicu sjemenja koju su čuvali.

Tu izvanrednu kolekciju od 370 tisuća sjemena prikupio je Nikolaj Vavilov, ruski genetičar koji se bavio geografijom biljaka. On je kasnije i sam umro od gladi u sovjetskom zatvoru u Saratovu.

Sjemena budućnosti

Vavilov je proputovao pet kontinenata proučavajući globalni ekosustav biljne hrane. On je vršio eksperimente u području genetike uzgoja biljaka u cilju povećanja učinkovitosti poljoprivrednog gospodarstva i tretirao je to kao "misiju za čitavo čovječanstvo". Čak i kada su Rusiju razdirali revolucija, anarhija i glad, on je čuvao sjemenje u Institutu za biljne kulture.

Nikolaj Vavilov

Vavilov je sanjao o utopijskoj budućnosti u kojoj će nova poljoprivredna praksa i znanost moći jednog lijepog dana stvoriti superbiljke koje će uspijevati u svakoj sredini, i tako će u svijetu nestati glad.

"On je bio jedan od prvih znanstvenika koji su zaista obratili pozornost na ono što govore poljoprivrednici u cijelom svijetu i shvaćali zašto raznovrsnost sjemena ima veliki značaj", kaže etnobiolog Gary Paul Nabhan.

Nabhan je Vavilovljev život opisao u djelu "Odakle potječe naša hrana: Sjećanje na istraživanja Nikolaja Vavilova u borbi protiv gladi". On tamo piše: "Sve naše predodžbe o biološkoj raznolikosti i potrebi za raznovrsnošću namirnica na našoj trpezi u cilju održanja našeg zdravlja potekle su iz njegovog rada napisanog prije 80 godina. Ako pravda bude trijumfirala, on će postati poznat kao Darwin ili Luther Burbank".

Staljinov "žrtveni jarac"

Vavilov je želio povećati učinkovitost poljoprivredne proizvodnje i tako pobijediti glad u Rusiji. On je u ranoj fazi branio Mendeljejevljevu teoriju po kojoj se geni prenose bez izmjene i tako postao glavni oponent Staljinovog omiljenog znanstvenika, Ukrajinca Trofima Lisenka.

Lisenko je odbacio Mendeljejevljevu genetiku i stvorio vlastiti pseudoznanstveni pokret. Poslije gladi i pada produktivnosti poljoprivrede uslijed prisilne kolektivizacije u pojedinim regijama Sovjetskog Saveza početkom 1930-ih, Staljin je podržao neobične ideje ukrajinskog znanstvenika o povećanju prinosa poljoprivrednih kultura. Zahvaljujući Lisenkovom utjecaju na Staljina, 1948. godine je službeno stavljena izvan zakona nesuglasnost s njegovim teorijama o stečenim nasljednim osobinama.

Staljinova kolektivizacija privatnih poljoprivrednih gospodarstava je dovela do pada prinosa u cijelom Sovjetskom Savezu. Bio je potreban "žrtveni jarac" koji će biti okrivljen za sve neuspjehe i glad. Staljin je izabrao Vavilova, smatrajući da Vavilovljev proces pažljivog odabira najboljih primjeraka biljaka predugo traje da bi mogao uroditi plodom.

Vavilov je skupljao sjemena na novoj zapadnoj granici SSSR-a kada su ga u kolovozu 1940. uhitili specijalni agenti. U kaosu Drugog svjetskog rata nitko nije znao gdje se on nalazi, čak ni njegova žena i sin.

U knjizi "Čitajući Nikolaja Vavilova" autor Geoff Hall piše: Staljinov NKVD se prije demonstrativnog suđenja trudio doći do priznanja i zbog toga je Vavilov saslušavan preko 400 puta. Pojedina saslušanja su trajala 13 sati, a sva ukupno su trajala 1700 sati. Obavljao ih je časnik poznat po svojim ekstremnim metodama. Prije uhićenja, dok je Lisenko bio u usponu početkom 1920-ih, Vavilov se za razliku od Galileja nije odrekao svojih uvjerenja, rekavši: "Ući ćemo u vatru, bit ćemo spaljeni, ali nećemo odstupiti od svojih uvjerenja".

"Preko godinu i pol dana je jeo zamrznuti kupus i pljesnivo brašno, i na kraju je umro od gladi", kaže Nabhan. "Čovjek koji nas je najviše učio odakle potječe naša hrana i preko 50 godina pokušavao pobijediti glad u svijetu umro je od gladi u sovjetskom gulagu".

Nijemci su se 1943. godine još uvijek nalazili oko Lenjingrada. Grupa Vavilovljevih znanstvenika se i dalje skrivala u tajnom lenjingradskom skladištu umirući od gladi i čuvajući 370 000 sjemena. "Jedan od njih je rekao da je teško bilo probuditi se, ustati i obući se ujutro, ali nije bilo teško čuvati sjemenje, jer su svi bili pri zdravom razumu", piše Nabhan. "Spašavanje tih sjemena za buduća pokoljenja i pomoć svijetu u oporavku poslije rata bili su važniji od zadovoljenja potreba jednog čovjeka".

Vavilovljevo nasljeđe

Lisenko je u sovjetskoj biologiji dominirao 25 godina i zato je značajan dio Vavilovljevih sjemena propao, ali je 1979. godine ruski pisac Genadij Golubev napisao da su na "80% njiva Sovjetskog Saveza posijane sorte" dobivene iz Vavilovljeve zbirke.

Vavilov je u cilju prikupljanja sjemena različitih sorti poljoprivrednih kultura i njihovih divljih predaka izvršio 115 ekspedicija u 64 zemlje među kojima su Afganistan, Iran, Tajvan, Koreja, Španjolska, Alžir, Palestina, Etiopija, Argentina, Bolivija, Peru, Brazil, Meksiko i SAD . Na temelju njegovih bilježaka današnji biolozi koji slijede Vavilovljevim stopama mogu dokumentirati promjene u kulturama na određenim teritorijima.

Rafael J. Routson iz Ureda za geografiju i regionalni razvoj Sveučilišta u Arizoni kaže: "Vavilov je ostavio precizne bilješke koje se još uvijek mogu koristiti za ocjenu klimatskih i poljoprivrednih korelacija i vrijednosti tlaka na određenoj visini, a opisao je i zemljopisne modele raznovrsnih kultura".

Po riječima ruskog genetičara Ilje Zaharova, Vavilov je bio "čovjek neiscrpne energije i nevjerojatne učinkovitosti". U članku objavljenom 2005. godine u listu "Journal of Bioscience" Zaharov piše: "U svom relativno kratkom životu on je učinio nevjerojatno mnogo: u ekspedicijama je proputovao cijeli svijet, formulirao je vrlo važne postulate u genetici, napisao preko 10 knjiga i obavio ogroman posao u organiziranju sustava poljoprivrednih institucija u SSSR-u".

Naban je porazgovarao s farmerom u Etiopiji koji mu je rekao da Vavilov "ima nadnaravnu sposobnost pronaći područje s velikom raznovrsnošću biljnih kultura". Stari agronom u Afganistanu, koji je još u djetinjstvu vodio Vavilova u šume divljih jabuka, pričao je kako je "on sve shvatio, a proveo je nešto više od jednog dana u polju". Zaista, Vavilov se kretao vrtoglavom brzinom, i često je govorio da "nema mnogo vremena, a mnogo toga treba uraditi. Treba požuriti ".

Je li Vavilov mogao znati da žuri u grob u jednom Staljinovom logoru?

Da je Nikolaj Vavilov ostao živ, Sovjetski Savez ne bi možda redovito imao loše prinose. Kronična poljoprivredna neefikasnost SSSR-a imala je razorniji utjecaj od rata u Afganistanu i na kraju je dovela do raspada cijelog sustava.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće