Tko je bila Nadežda Durova, prva časnica u Rusiji

Djetinjstvo kao iz holivudskog filma

Priču o svom životu Nadežda Durova slikovito je opisala u knjizi "Zapisi djevojke-konjanika". Rođena je 1790. (prema drugim podacima 1783.) u Malorusiji (suvremenoj Ukrajini, tada dijelu Ruskog Carstva). Njezina je majka protivno volji roditelja pobjegla s husarskim višim časnikom Durovom i tajno se s njim vjenčala. Sanjala je da dobije dječaka, ali na njezino veliko razočaranje, rodila je djevojčicu i to vrlo glasnu.

Jednom, kada je pukovnija bila u pohodu, četveromjesečna je Nadežda tako glasno plakala da je to "premašilo mjeru zlovolje" njezine majke i ona je dijete izbacila ravno kroz prozor kočije. Djevojčica čudom nije povrijeđena, podigli su je husari i otac je u bijesu odlučio dijete odvojiti od loše majke. Nadeždu je povjerio na brigu kolegi iz pukovnije.

"Moj odgojitelj Astahov danima me nosio na rukama, išao je s mnom u konjušnicu, stavljao me na konja, davao mi da se igram s pištoljem, mahao sabljom, a ja sam tapšala rukama i smijala se promatrajući iskre koje su frcale s blistavog čelika", piše Durova.

Nekoliko godina kasnije Durovi su dobili još jedno dijete, otac je odlučio napustiti vojnu službu kako s dvoje djece ne bi morao ići u vojne pohode. Nadežda je vraćena majci, ali njihovi odnosi nisu bili najbolji. Majka je pokušavala kćer odgajati kao djevojku, naučiti je vesti, a ona je samo tražila pištolj i konja. Otac je bio popustljiv i tješio je majku da će to djetinjasto ponašanje "proći samo od sebe".

Kada je Nadeždi bilo 12 godina, otac joj je kupio konja po imenu Alkid. Djevojčica je tajno svakog jutra dolazila u konjušnicu i sanjala da ga ukroti: razgovarala je s njim, davala mu šećera i hrabro ga jahala po dvorištu. Jednom je to vidio konjušar, a ždrijebac se podigao na zadnje noge i počeo bijesno juriti. Nadežda je nježno umirila životinju i konjušar je priznao da Alkid puno bolje sluša djevojčicu. Tako se danju Nadežda bavila djevojačkim poslom: vezom, a noću je kradom od majke jahala po okolici na svom konju.

Prva feministkinja koja je sanjala o slobodi

"Možda bih na kraju i zaboravila sve svoje husarske navike i postala obična djevojka, kao sve, da mi moja majka nije sudbinu žene predstavila u najžalosnijem obliku. Ona je preda mnom govorila najmrskije stvari o sudbini ovog spola: žena se, po njezinom mišljenju, treba roditi, živjeti i umrijeti u ropstvu", pisala je Durova u "Zapisima".

Otac, koji je Nadeždu jako volio, također joj je nanosio bol govoreći da bi mu, kada bi bila muškarac, mogla biti oslonac u starosti. Tako se Durova odlučila pod svaku cijenu "odvojiti od spola na kojem leži, kako sam mislila, božje prokletstvo".

1806. godine, kao šesnaestogodišnja djevojka, odlučila je pobjeći od kuće. Noću je, krišom od roditelja, odrezala kosu, obukla kozačku uniformu i na svom konju otišla na mjesto gdje je noćila kozačka pukovnija. Pukovnik nije posumnjao da je neznanac djevojka i popustio je pod nagovorima da Durovu privremeno upiše u pukovniju, dok ne stignu do redovne vojske. Tako je Nadežda postala Aleksandar.

Ubrzo su, međutim, svi naokolo počeli primjećivati da Durova ne nalikuje na kozaka, koji su nosili duge brkove, i djevojka-konjanik je odlučila nastaviti dalje tražiti svoju sreću. Potpuno sama, uživala je u slobodi i na kraju dospjela u Poljsku ulansku pukovniju (u to doba Poljska je bila dio Ruskog Carstva).

Durova je sudjelovala u nekoliko bitaka ruske vojske protiv Napoleonovih snaga. U "Zapisima" opisuje svoju prvu borbu kod Guttstadta, u kojoj pukovnija nije išla u napad u cjelini, nego po eskadronima, a ona je greškom išla sa svakim eskadronom. U toj bitci je čak spasila život časniku koga su opkolili neprijatelji i srušili ga s konja. A svuda ju je pratio njezin konj Alkid. 

Carevo odobrenje

Nadeždin se san zamalo nije raspršio zbog pisma koje je poslala ocu. U njemu se ispričavala što je pobjegla od kuće i rekla da je stupila u ulansku pukovniju i otišla u rat. Otac se uplašio i poslao pismo utjecajnim prijateljima u Peterburgu kako bi doznao je li mu kći živa. Na kraju je pismo stiglo do cara Aleksandra I. i on je bio "dirnut do suza".

Nadežda je pozvana na prijem kod cara. On je rekao da su njezini nadređeni govorili o njezinoj nevjerojatnoj hrabrosti u borbi i pitao je je li istina da ona nije muškarac. Ona je skupila hrabrost i rekla istinu. Car joj se zahvalio na odvažnosti i predložio da se vrati kući, na što mu se ona bacila pred noge i zamolila ga da joj dozvoli čast da se bori za domovinu i za njegovo ime. I on joj je to dozvolio, dajući joj svoje ime. Tako je Nadežda postala Aleksandar Aleksandrov. Također je dobila Georgijev križ za spašavanje života časnika.

Ordonans Kutuzova 

Durova je pokazala hrabrost i u legendarnoj bitci protiv Napoleona kod Borodina 1812. godine, ali je zadobila ozebline i povredu. Otišla je s polja bitke, skrivajući ozbiljnost povrede. Kasnije je Durova došla u konflikt s nadređenim časnikom, jer je tražila svog konja i napustila povjereno zapovjedništvo. Zapovjendik joj je zbog toga zaprijetio smrću. Nadežda je bila uvrijeđena i odlučila se obratiti direktno glavnom zapovjedniku Kutuzovu. Tražila je da postane njegov ordonans (vojnik pod direktnim zapovjedništvom zapovjednika kome je zadatak prenositi zapovijedi i naređenja). Ispostavilo se da je on čuo za njezinu hrabrost i sa zadovoljstvom ju je primio u službu. Međutim, nekoliko tjedana kasnije Kutuzov je shvatio da je Nadeždina povreda ozbiljna i poslao ju je na liječenje. A kada je ozdravila, stigla je vijest da je general umro. I ipak su je opet primili u službu.

Spisateljica Durova

Otac je Nadeždu nagovorio da se povuče iz službe 1816. godine. Poslije toga je do kraja života nosila mušku odjeću, predstavljala se kao Aleksandar Aleksandrov i o sebi govorila u muškom rodu. Bila je vrlo direktna u komunikaciji, često ponavljajući da je rođena i odrasla u vojnom logoru i da je navikla na takve odnose. 

Napisala je memoare i njezin brat, koji je poznavao najvećeg ruskog pjesnika Aleksandra Puškina, pokazao mu je rukopis. Puškin je visoko ocijenio siže, stil i književni talent "Aleksandrova" i tražio da mu prodaju rukopis. "Sudbina autora je tako zanimljiva, tako poznata i tako tajanstvena da rješavanje ove zagonetke mora ostaviti snažan opći dojam", pisao je Puškin u pismu Nadeždinom bratu.

Puškin je memoare objavio u časopisu "Suvremenik" koji je izdavao, naslovivši ih "Zapisi N. A. Durove". U predgovoru je također nahvalio autoricu i nazvao je Nadežda Durova. "S neizrecivim smo suosjećanjem pročitali priznanje ove tako neobične žene; s oduševljenjem smo vidjeli da nježni prsti koji su nekada držali krvavu dršku ulanske sablje vladaju i brzim, živopisnim i vatrenim perom." 

Objavljivanje memoara izazvalo je negodovanje Durove. Sačuvana su pisma u kojima ona traži da se uništi tiraž u kojem je korišteno za nju neugodno ime. Međutim, Puškin je bio neumoljiv. "Budite hrabri. Nastupite na književnom poprištu isto onako odvažno kao i na onom koje vas je proslavilo", uvjeravao ju je Puškin.

Durova je zaista nastavila svoj književni rad i napisala još nekoliko pripovijesti u kojima je obradila temu statusa žene u društvu. Umrla je 1866. godine s 82 godine.