13. kolovoza 1975. godine dvije sovjetske žene ukrcale su se u Mi-24 (u zemljama NATO-a poznat kao Hind) s namjerom da obore tadašnji brzinski rekord u vožnji helikopterom.
Međutim, prije tog pobjedonosnog dana, morale su proći kroz tešku borbu.
Kada su Galina Rastorgujeva i Ljudmila Poljanska helikopter od 4500 konjskih snaga dovele do brzine od 332 km/h, obarajući tako prethodni svjetski rekord koji je postavio muškarac, dobile su službenu pohvalu formuliranu na način tipičan za muški karakter sovjetskog društva: "Voze kao muškarci".
Kada se pogleda unazad, Rastorgujeva i Poljanska morale su raditi više od muškaraca ne samo kako bi postigle svoj životni san, nego čak i kako bi dobile priliku da uopće lete.
Kada je 1944. godine Galina Rastorgujeva imala samo osam godina, njezin otac Viktor Rastorgujev, probni pilot, krišom ju je smjestio u avion kako bi imala priliku voziti se s njim.
Sa 17 godina Galina je krenula stopama svog poznatog oca, koji je poginuo 1945. godine prilikom probnog leta i po kojem je kasnije nazvan jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, i upisala se na Moskovski avijacijski institut.
Premda je Galina diplomirala kao instruktorica letenja, mogla je samo sanjati o tome da za život zarađuje na taj način. Umjesto toga je radila kao inženjerka avijacije pet godina prije nego što je primljena u drugu školu letenja koju je završila kao pilotkinja helikoptera.
Kao i njezin otac, Galina je dobila Orden Crvene zastave za svoj rad u avijaciji i stekla službenu dozvolu da se pripremi za postavljanje novog brzinskog rekorda u vožnji helikopterom.
Put Ljudmile Poljanske ka slavi također je bio popločan teškim radom i predanošću. Odrasla je u blizini aerodroma i otac ju je ohrabrio da se priključi aeroklubu gdje je naučila voziti jedrilicu i skakati padobranom. Svojom predanošću Poljanska je privukla pažnju Galine Rastorgujeve, koja je tražila navigatoricu, drugu ženu u kabini i suradnicu u namjeri da obori svjetski rekord.
Ljeto 1975. godine donijelo je plodove rada koji su dvije žene uložile da bi se pripremile za povijesni let.
Na lakoj verziji Mi-24, koja je bila oslobođena naoružanja, dvije su žene zaredom oborile četiri svjetska rekorda za žene i dva apsolutna rekorda.
Svaki let kojim je oboren rekord bio je ispit za njih, kao i test za njihovu letjelicu.
"Svaki let bio je težak ispit za posadu i letjelicu. Jednom smo za vrijeme leta dugog 1000 kilometara morale sat i pol ostatu u režimu uzlijetanja. U pravilu ovaj režim traje ne više od pet ili šest minuta. Vibracije od brzine, kao i turbulencije zraka, prekinule su dovod goriva i preostalo gorivo je iscurilo u kabinu, jer smo se nalazile u položaju s oborenim nosom. Upropaštene su nam cipele i torba navigatora i smrdile smo na kerozin. Ali tada je već bilo vrlo malo goriva, pa smo imale sreće", kasnije je rekla Rastorgujeva.
Dvije žene su unatoč tehničkim teškoćama i dalje težile obaranju rekorda. 13. kolovoza 1975. godine Galina i Ljudmila dostigle su brzinu od 332,646 km/h na zatvorenoj putanji od 1000 kilometara, oborivši raniji svjetski (muški) rekord za čitava 84 km/h.
Dvije žene su na helikopteru Mi-24 ukupno postavile osam svjetskih rekorda u brzini letenja i brzini uspona.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
