Početkom 1943. godine partizanski pokret, koji je organiziran na okupiranom teritoriju SSSR-a (današnja Bjelorusija), bio je na rubu uništenja. Naime, u zajedničkom djelovanju borbenih grupa, koje su bile sastavljene od jedinica Waffen SS-a i lokalnih kolaboracionističkih snaga, partizanske su snage mahom razbijene i prisiljene povući se u duboke šume i neprohodne močvare. Partizanima su bili prijeko potrebni hrana i lijekovi. Zavladala je kronična nestašica naoružanja, posebno streljiva. Središnji stožer partizanskog pokreta odlučio je pod hitno organizirati "zračni most".
Ovih dana (točnije 6. ožujka) navršilo se točno 78 godina od početka specifične spasilačke operacije u cilju zračne opskrbe partizanskih odreda koji su djelovali u dubini okupiranog teritorija (u zahvatu Kalinjinskog fronta). Ovu operaciju je realizirala 3. zrakoplovna armija pod zapovjedništvom general-bojnika Mihaila Gromova. U ovu je svrhu specijalno formirana posebna zrakoplovna pukovnija (2. samostalna aviojedriličarska pukovnija) sa stožerom u gradu Kiržaču (Vladimirska oblast), opremljena jedrilicama "Gribovski-29" (G-11), koje su bile glavni nositelj uspostave logističkog zračnog mosta s partizanskim jedinicama na tlu današnje Bjelorusije.
Wikipedija
Kao što smo rekli, u ovoj se operaciji posebno učinkovito pokazala jedrilica oznake G-11, koju je konstruirao sovjetski aviokonstruktor Vladislav Gribovski. Ova je jedrilica mogla transportirati do 11 padobranaca ili 2400 kilograma raznog tereta. Međutim, u posebnim se uvjetima u desantnom odsjeku moglo razmjestiti i do 16 vojnika. Sama je jedrilica napravljena kombinacijom šperploče i tkanine, s minimalnom primjenom metala. Zahvaljujući kvalitetno izbalansiranom dizajnu s glavnim krilom raspona 18 metara, jedrilica je u fazi zračnog "šlepa" (kada pomoću specijalne sajle vuče avion) mogla sigurno letjeti brzinom do 220 km/h, dok je u fazi spuštanja (planirajuća putanja) mogla dostići brzinu do 146 km/h. Jedrilica je mogla poletjeti sa šasije vozila na kotačima, dok je prilikom prizemljenja ostvarivala kontakt s tlom zahvaljujući vrlo čvrstom i glatkom trupu letjelice s donje strane, koji je imao sličan učinak koje inače proizvode skije.
Operacija zračne opskrbe bjeloruskih partizana izvodila se u noćnim uvjetima s aerodroma Staraja Taropa. Zona slijetanja nalazila se u Vitebskoj oblasti, točnije pošumljeni predjeli koji se se nalazili na širem području sela Seljavščina i Bigomlj.
Na uzletno-sletnoj stazi, avioni i jedrilice bili su poredani kao za vojnu paradu. Debele čelične sajle dužine od 95-110 metara osiguravale su čvrstu konekciju između aviona i jedrilica. On su bile "zabravljene" na specijalne vezne karike koje su se nalazile na repnom dijelu aviona i na nosnom dijelu jedrilice.
U uvjetima ograničene optičke vidljivosti, njemačka lovačka avijacija nije bila u stanju učinkovito se suprotstaviti ovim letjelicama. Da bi maksimalno otežali realizaciju sovjetske operacije, oni su na zemlji vršili paljenje velikog broja buktinja (mamci) na koje su se trebale "upecati" sovjetske jedrilice. Njemačke su jedinice oko ovih buktinja organizirale zasjede, koje su imale zadatak uništiti neprijateljske desatne jedinice, nakon što bi one sletjele na zemlju. Što se tiče partizana, oni su nakon svakog uspješnog slijetanja jedne ovakve jedrilice brzo organizirali njezin istovar, da bi se potom ista polila benzinom i zapalila.
Druga, možda još veća opasnost po jedriličare predstavljala su noćna slijetanja na nepoznat, uz to i pošumljen teren, koji je u to vrijeme bio potpuno neobilježen. U jedrilicama se nalazila minimalna količina opreme (praktički samo palica za upravljanje). U kombinaciji s njezinim malim gabaritima i generalnom krhkosti letnog zmaja, svako slijetanje jedrilice imalo je potencijal za aviokatastrofu. U jednoj od misija u sklopu operacije 3. zrakoplovne armije poginuo je i probni pilot specijaliziran za upravljanje jedrilicama, bojnik Dimitrij Košic. U predratnim godinama on je bio vrlo popularan kao službeni spiker svih zrakoplovnih parada koje su se održavale na Tušinskom aerodromu u glavnome gradu Moskvi.
Wikipedija
Međutim, bez obzira na gubitke izuzetno dragocjenih ljudi, "zračni most", koji je 3. zrakoplovna armija uspostavila s partizanskim odredima u zoni Vitebska, čvrsto je funkcionirao. U 12 uzastopnih noći ukupno je izvršeno 96 preleta s jedrilicama G-11. Na slobodan je teritorij prebačeno 150 sovjetskih specijalista za miniranje i diverzantske akcije, 106 časnika za obuku, tri tone lijekova i četiri tone minsko-eksplozivnih sredstava, 12 tisuća ručnih pješadijskih granata, 100 protutenkovskih oruđa, 95 minobacača, 1900 automata, 700 pušaka i 95 tisuća metaka. Pored ljudstva, opreme i naoružanja, bjeloruski partizani dobili su i pet tiskarskih strojeva za rad u terenskim uvjetima, kao i 16 stanica za radiovezu.
Za vrijeme izvođenja ove spasilačke operacije jedinice 3. zrakoplovne armije nepovratno su izgubile 65 jedrilica G-11, ali su se zato svi njezini članovi posade uspješno probili do slobodnog teritorija i ostvarili vezu s partizanskim jedinicama. S partizanskog teritorija je u obrnutom smjeru prebačeno 19 partizana, 800 kilograma vrijednog tereta (uglavnom zaplijenjena njemačka pisana i fotodokumentacija) i oko dva milijuna rubalja, koje je lokalno stanovništvo prikupilo za izgradnju ovih letjelica.
U kolovozu 1944. godine, Vladimir Grabovski, glavni konstruktor jedrilica G-11, koje su bile osnova za uspostavljanje "zračnog mosta" s partizanskim jedinicama koje su djelovale na prostoru današnje Bjelorusije, odlikovan je visokom medaljom koja je nosila ime "zaslužni partizan obrambeno-domovinskog rata".