Tri najuspješnije operacije "Crne smrti"

Arhivska fotografija
Marinci su bili jedna od najčvršćih i najubojitijih sovjetskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu. Nijemci su im dali nadimak "Crna smrt".

1. Kerčko-Eltigenska operacija (31. listopada – 11. prosinca 1943.)

Marinci u Kerčkom zaljevu tijekom desantne operacije na Kerč i Eltigen. Studeni 1943.

U jesen 1943. godine sovjetske trupe su krenule u oslobađanje Krima s dva velika desanta, sjeverno i južno od Kerča, blizu naselja Eltigen. Cilj je bio da dvije grupe marinaca nakon iskrcavanja krenu u susret jedna drugoj, da zauzmu grad i osiguraju prostor za daljnju ofenzivu na poluotok.

Kerčko-Eltigenska operacija spada među najveće desante u Drugom svjetskom ratu. U njoj je sudjelovalo 150 000 sovjetskih vojnika kojima se suprotstavilo 80 000 Nijemaca pojačanih rumunjskim konjičkim i brdskim jedinicama.

Marinci Crnomorske flote su bili udarna snaga desanata, a za njima su išle streljačke divizije Sjevernokavkaskog fronta. "I logično je bilo da oni idu naprijed i vode ostale borce koji su se prvi put suočili s morskom stihijom i žestokim borbama za komad obale", napisao je kasnije u memoarima zapovjednik sovjetske ratne mornarice, admiral Nikolaj Kuznjecov.

U lošim vremenskim uvjetima pod snažnom neprijateljskom vatrom oni su iskakali iz čamaca, savladavali minska polja i prepreke od bodljikave žice u vodi i na obali. Grupa boraca 386. zasebnog bataljuna mornaričkog pješaštva zauzela je protutenkovski rov i u četiri sata odbila 19 tenkovskih napada.

Oslobođen je veliki teritorij s kojeg su sovjetske trupe u proljeće 1944. godine krenule u ofenzivu, istovremeno s ofenzivom na Perekopsku prevlaku, tako da su njemačke i rumunjske trupe na Krimu ubrzo doživjele potpuni slom.

2. Moonsundska operacija (27. rujna – 24. studenog 1944.)

Krajem rujna 1944. godine Crvena armija je oslobodila kopneni teritorij Estonije, ali su Nijemci s 11 000 vojnika još uvijek držali Moonsundske otoke u priobalnom pojasu.

"Težili smo da u prvom naletu zaposjednemo otoke Moonsunda", napisao je kasnije zapovjednik Baltičke flote, admiral Vladimir Tribuc: "Neprijatelj je koristio ranije napravljene utvrđene položaje protudesantne obrane i pravio nove, očekujući da će se malobrojni kopneni garnizoni moći dugo braniti uz podršku jakih snaga s mora. Da smo tada oklijevali, kasnije bismo oslobođenje Moonsundskog arhipelaga platili velikim gubicima, i ljudskim i materijalnim."

Bataljun marinaca je 27. rujna bez pripreme za samo pet sati zauzeo otok Worms (danas Vormsi), a 30. rujna je oslobođen otok Moon (Muhu). Za Nijemce je takav razvoj situacije bio šokantan. Čak su poslali istražitelje vojnog suda na Ezel (Saaremaa), najveći otok na arhipelagu, da ispitaju tko je kriv.

Nakon oslobođenja otoka Dagö (Hiiumaa) 2. listopada, brigada marinaca, dva streljačka korpusa i brodovi Baltičke flote mogli su usredotočiti svu snagu na Ezel, posljednji otok koji su Nijemci još uvijek držali. Iskrcavanje marinaca je počelo 5. listopada i bilo je toliko uspješno da je 60 sati kasnije dio otoka već bio u sovjetskim rukama.

Nijemci su, međutim, učvrstili položaje na poluotoku Syrva i dobro se ukopali. Pored toga, pokrivala ih je flota od preko 100 brodova, kao i prva zračna flota njemačkog ratnog zrakoplovstva.

Tek su 18. studenog, nakon mjesec i pol dana pozicijskih borbi, sovjetske trupe krenule u ofenzivu i izvršile proboj neprijateljskih položaja. Ezel je 24. studenog bio potpuno slobodan.

3. Petsamo-Kirkeneska operacija (7.-29. listopada 1944.)

Borci 12. brigade mornaričkog pješaštva marširaju preko prijevoja Mustatunturi.

Kada je 19. rujna 1944. godine Finska izašla iz rata, Nijemcima se znatno pogoršao položaj iznad Polarnog kruga, ali su oni i dalje namjeravali do kraja braniti teritorije blizu Murmanska i Petsama (danas Pečenga) koje su kontrolirali. Tu su bila važna nalazišta nikla i bakra, a također luke koje su plovne tijekom cijele godine.

"Naša obavještajna služba je stalno javljala da neprijatelj pomoću specijalnih građevinskih jedinica danonoćno razbija granit i pravi nove položaje i skloništa, rovove i komunikacije", napisao je kasnije tadašnji zapovjednik trupa Karelskog fronta, maršal Kiril Mereckov: "Ispred nas su se na frontu dugačkom 90 kilometara protezale fortifikacije od armiranog betona i protutenkovski rovovi, gusta minska polja i prepreke od bodljikave žice. Bili su opasani svi planinski prijevoji, prodoline i ceste, a visoke kote su bile kao prave tvrđave."

Važnu ulogu u ovoj operaciji odigrala je Sjeverna flota i njezino mornaričko pješaštvo. Na kopnu je glavnina snaga krenula u ofenzivu dok su se marinci neprimjetno iskrcavali na obalu u neprijateljskoj pozadini. Tako je 12. listopada diverzantski odred Ivana Barčenko-Jemeljanova uz minimalne gubitke zaposjeo dvije njemačke baterije na Krestovom rtu i osigurao uspješno iskrcavanje sovjetskih trupa u Linahamari.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće