Vrtlog represija i deportacija u SSSR-u zahvatio je milijune ljudi u razdoblju od 30-ih do 50-ih godina prošlog stoljeća. Njihova djeca i unuci do danas s bolom pamte te događaje.
Jegor Alejev/TASS
Da su rane iz tog vremena i danas žive, svjedoči nedavni uspjeh dva romana-bestselera autora Guzelj Jahine. Oba govore o deportaciji naroda i o tome kakav je tragičan utjecaj imala na osobne sudbine konkretnih ljudi i na društveni poredak u cjelini.
Debitantski izuzetno uspješan roman Jahine "Zulejha otvara oči", preveden je na 30 jezika i na osnovu njega je već snimljena televizijska serija. U knjizi se opisuje deportacija bogatih seljaka iz tatarskog sela 30-ih godina. Boljševici im oduzimaju svu imovinu. One koji se bune često strijeljaju, a druge odvoze u teretnim vagonima daleko od rodnih džamija u sibirsku tajgu. Tamo imaju mogućnost sagraditi uzorno sovjetsko naselje, u kojem će vladati rad, red i život bez Boga.
Drugi roman "Djeco moja" opisuje dramu povoloških Nijemaca. Oni su u Carsku Rusiju stigli na poziv Katarine II. u XVIII. stoljeću i na obalama Volge stvorili gradiće sa svojim autentičnim stilom života. Ali sovjetska vlast je uništila njihov život i otjerala ih daleko od rodne Volge u surove stepe Kazahstana.
Zašto deportacije?
Državni povijesni muzej Južnog Urala
Deportacija naroda je bio jedan od oblika Staljinovih političkih represija, kao i jedna od formi jačanja i centralizacije osobne vlasti Josifa Staljina. Zadatak je bio raseljavanje oblasti koje je naseljavao veliki broj predstavnika određenih nacionalnosti koji su živjeli i podizali djecu na svoj način, govorili i izdavali novine na svom jeziku. Mnoga ovakva mjesta imala su dotada određeni stupanj autonomije.
Istraživač sovjetskih deportacija, povjesničar, Nikolaj Bugaj kaže da su Staljin i njegov suradnik, Lavrentij Berija deportaciju koristili kao "sredstvo za reguliranje međunacionalnih sukoba, ispravljanje vlastitih grešaka i sprječavanje ispoljavanja bilo kakvog nezadovoljstva antidemokratskim, totalitarnim režimom". Za Staljina je bilo važno, piše Bugaj, da otkloni sve autonomije koje su se potencijalno mogle odcijepiti, te sprječiti bilo kakvu mogućnost opozicije centraliziranoj vlasti.
Tko i gdje je preseljen?
Arhivska fotografija
Prema dokumentima NKVD-a, u razdoblju od 30-ih do 50-ih godina oko 3,5 milijuna ljudi napustilo je mjesta na kojima su živjeli generacijama. Ukupno je preseljeno preko 40 narodnosti. Uglavnom su stanovnici pograničnih teritorija deportirani u unutrašnjost SSSR-a.
Prve deportacije su zahvatile Poljake. 1936. godine 35 000 "nepouzdanih elemenata" iz bivših poljskih teritorija na zapadu Ukrajine preseljeno je u Kazahstan. Kasnije je u Sibir i Kazahstan deportirano još preko 200 000 Poljaka.
Državni povijesni muzej Južnog Urala
Narodi su preseljeni i iz drugih pograničnih teritorija. 1937. godine u Kazahstan i Uzbekistan je s istočnih granica SSSR-a stiglo preko 171 000 sovjetskih Korejaca.
Od 1937. godine Staljin je provodio plansku politiku raseljavanja Nijemaca. Do kraja 1941. godine unutar zemlje je raseljeno oko 800 000 Nijemaca, a tokom rata ukupno preko milijun. Nove domove oni su pronašli u Sibiru, na Uralu i Altajskim planinama, a skoro pola milijuna se našlo u Kazahstanu.
Arhivska fotografija
Ogroman broj ljudi deportiran je iz oslobođenih teritorija poslije njemačke okupacije. Posebno su bili pogođeni narodi Sjevernog Kavkaza. Deseci i stotine tisuća Karačajevaca, Čečena, Inguša, Balkara i Kabardinaca iseljeno je u Sibir i Srednju Aziju. Takođe su deportirani Kalmici i oko 200 000 Krimskih Tatara. Preseljeni su i brojčano manji narodi kao što su Kurdi, Grci i drugi.
Stanovnici Latvije, Estonije i Litve pružali su otpor ulasku u sastav SSSR-a. To je bio povod za sovjetsku vlast da posebno intenzivno raseljava ove narode.
Kako je teklo preseljenje?
Arhivska fotografija
Narodni komesarijat unutarnjih poslova sastavljao je detaljna uputstva za organizaciju preseljenja. I to za svaki narod posebno. Deportaciju su provodili lokalni partijski organi i čekisti koji su posebno upućivani na lice mjesta. Oni su sastavljali spiskove i pripremali transport za prebacivanje ljudi i njihove imovine do željezničkih postaja.
Ljudi su imali vrlo kratak rok da se pripreme za preseljenje. Mogli su ponijeti uglavnom samo osnovne stvari: osobne predmete, sitni kućni inventar i novac, najviše jednu tonu tereta.
Arhivska fotografija
Najčešće je za pojedinu narodnost bio namijenjen poseban ešalon vlakova sa stražom i medicinskim osobljem. Ljudi su usput dobijali kruh i jednom dnevno kuhano jelo.
Posebno uputstvo odnosilo se na organizaciju života po dolasku na novo mjesto stanovanja. Radno sposobni su bili uključeni u izgradnju baraka, a kasnije kuća za stalni smještaj, škola i bolnica. Također su osnivani kolhozi za obradu zemlje i rad na farmama. Suradnici NKVD-a provodili su kontrolu i vodili administraciju. U početku je život doseljenika bio težak, nije bilo dovoljno hrane i ljudi su patili od različitih bolesti.
Arhivska fotografija
Preseljenim narodima bilo je zabranjeno napustiti novi teritorij. Ako bi to učinili, prijetilo im je smještanje u radni logor. Tek poslije Staljinove smrti ova zabrana je ukinuta i tim ljudima je bilo dozvoljeno da se slobodno sele po zemlji. 1991. godine ove mjere sovjetske vlasti su proglašene za protuzakonite i zločinačke, pri čemu je deportacija nekih naroda okvalificirana kao genocid.