Iako se u novoj Netflixovoj seriji "Damin gambit" o genijalnoj šahistkinji i njenom obračunu sa sovjetskim velemajstorima pojavljuje nekoliko okorjelih stereotipa o Rusima, što se tiče jedne stvari uopće nisu pretjerali. Radi se o zapanjujućoj sovjetskoj opsjednutosti šahom.
Junakinja serije Bet Harmon, prvakinja SAD-a, se šeta po običnom moskovskom parku i vidi na desetke starijih muškaraca koji nadvijeni nad šahovskim tablama razmišljaju o svom sljedećem potezu. Može vam se učiniti da je to još jedna famozna izmišljotina stranaca o Rusima ili samo redateljski trik kojim se objašnjavaju nevjerojatne sposobnosti sovjetskih velemajstora. Gledateljima se, tobože, sugerira da u SSSR-u šah nisu igrala samo djeca. Ali pogledajte pažljivije.
To je stvarnost.
Šah je bio omiljena igra gotovo u svakoj sovjetskoj obitelji. Šahovske sekcije su otvarane pri školama i domovima pionira. Šahovski stolovi su postavljani u parkovima. U večernjim satima bi se oko njih okupljalo po nekoliko desetaka igrača.
Šah se igrao u dvorištima, ulazima u zgrade, čak i na plažama.
Zimi se igra nastavljala. Stolove bi jednostavno prebacili u specijalne šahovske paviljone. Vladala je apsolutna dominacija šaha nad svim drugim sportovima. Tako da nije nikakvo čudo što najbolji šahisti svijeta potiču iz SSSR-a. Ali otkud baš šah?
Opća šahovska groznica počela je odmah poslije boljševičke revolucije. Do tada šah je bio zabava za elitu. Petar I., polazeći u rat, ne samo što je sa sobom nosio šah, nego je vodio i svoje stalne šahovske oponente. U šahu je uživala i Katarina II., pa i ostali Romanovi. Ali komunisti su odlučili dati šah narodu. U modu ga je uveo nitko drugi nego Vladimir Lenjin.
"Šah masama" je zaista bila sovjetska parola. Ali to nije bila samo zabava dostojna jednog komunista, već nešto mnogo više. Vrhovni zapovjednik sovjetske armije Nikolaj Krilenko je na Svesaveznom šahovskom kongresu 1924. godine otvoreno rekao da "šahovsku vještinu promatra kao političko oružje".
Ovaj stav se zasnivao na činjenici da je šah jedina vrsta sporta koja uči čovjeka da razmišlja strateški. Što je vrlo važna osobina za svakog borca. Zato se za šah nisu štedjela ni novčana ni agitacijska sredstva, pa čak ni "željezna zavjesa" nije postojala kada je u pitanju bio šah. Šahisti su bili prvi sovjetski sportaši kojima je Staljin sredinom 30-ih dozvolio sudjelovanje na međunarodnim turnirima. Čak ni nogometaši nisu imali tu mogućnost.
Vrhunac interesa za šah nastupio je tokom Hladnog rata. U to doba za SSSR je bilo od suštinske važnosti da pokaže svoju nadmoć na svakom polju. A posebno na intelektualnom. Na Zapadu je zemlja Sovjeta bila poznata kao socijalistički inkubator za šahiste, a Bobby Fischer je čak naučio ruski kako bi mogao čitati profesionalnu sovjetsku literaturu o šahu.
Za običnog sovjetskog građanina borba za titulu prvaka svijeta u šahu bila je toliko uzbudljiva i važna kao što su danas za nas najnovije serije na streaming servisima. Zanimljivo je da je interes za natjecanje počeo opadati s perestrojkom, upravo onda kada je politička konfrontacija izgubila na snazi.
S raspadom SSSR-a ljudi su praktički izgubili interes za šahovske turnire. U ruskim obiteljima mnogi do danas znaju igrati šah i tome uče djecu, ali to više nema nikakve veze sa nekadašnjim žarom.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
