Kako su boljševici u Iranu Britancima preoteli flotu

U ranu zoru 18. svibnja 1920. godine odred sovjetskih vojnika izvršio je drski napad na britanski garnizon u perzijskom gradu Anzaliju (danas Bandar-e Anzali) s lukom na obali Kaspijskog jezera. Rezultat je bila spektakularna pobjeda "crvenih" i velika sramota za britanske oružane snage. Kako to da su boljševici vodili borbe u dalekoj Perziji, s kojom je Sovjetska Rusija tada njegovala dobrosusjedske odnose?

Smioni plan

Sovjetski odredi nisu otišli u Anzali zbog Perzijanaca, pa čak ni zbog neprijateljski nastrojenih Britanaca. Otišli su zbog "bijele armije", svog glavnog neprijatelja u Građanskom ratu.

Bijeli pokret je u proljeće 1920. godine bio u krizi. Glavnina bijelih je tada već bila slomljena ili se povlačila na svim frontovima. Izgubivši sve luke na Kaspijskom jezeru, bjelogardejci su bili prisiljeni svoju flotilu skloniti u Perziju, gdje je ona bila pod zaštitom Britanaca (čije su se trupe tu nalazile još od Prvog svjetskog rata). Bila je to impozantna sila: 29 brodova, među njima deset krstarica, torpedni čamci, transportni brodovi, pa čak i jedan "nosač aviona" s četiri hidroaviona. Sasvim dovoljno da "bijeli" prave "crvenima" velike probleme u transportu nafte iz sovjetskog Azerbajdžana u Astrahanj.

Zapovjednik pomorskih snaga Sovjetske Rusije Aleksandar Njomic je 1. svibnja 1920. godine naredio zapovjedniku Volško-kaspijske flotile Fjodoru Raskoljnikovu da zauzme perzijsku flotu u Anzaliju. Lokalnim vlastima je trebalo priopćiti da je "desant poduzet isključivo kao borbeni zadatak zbog toga što Perzija nije u stanju razoružati bjelogardejske brodove u svojoj luci, ali perzijski teritorij za nas ostaje nepovrediv i bit će očišćen odmah po izvršenju borbenog zadatka".

Drski napad

Lagunu u Anzaliju, gdje je bila razmještena bijela flotila, čuvalo je 2000 britanskih vojnika naoružanih baterijom artiljerijskih oruđa kalibra 152 mm. Pored Britanaca, tu su bili i bjelogardejci i jedinice perzijske vojske (nije se unaprijed znalo hoće li one sudjelovati u borbenim djelovanjima).

Crveni su imali par krstarica, četiri razarača, nekoliko patrolnih čamaca i topovnjača, kao i udarnu grupu od 2000 vojnika. S teritorija Azerbajdžana se tajno približavao konjički divizion, čiji je zadatak bio blokirati grad s kopna.

Glavni faktor uspjeha bilo je iznenađenje. Britanci su bili zatečeni nespremni. Sovjetski brodovi su se u ranu zoru 18. svibnja neometano približili i otvorili vatru na grad. Jedan od prvih projektila pogodio je stožer britanskih trupa. Pospani i zbunjeni časnici su u panici iskakali kroz prozore, nesposobni organizirati odgovarajuću obranu.

"Probudila nas je artiljerijska paljba i eksplozije projektila u luci i među našim brodovima", napisao je kasnije bijeli časnik Anatolij Vaksmut: "Popevši se na jarbole, vidjeli smo u moru masu brodova koji su otvarali vatru na Anzali. U engleskom stožeru je vladala potpuna pometnja, nijedna baterija nije odgovarala crvenima. Ispostavlja se da su Englezi pobjegli od tih baterija u čemu se tko našao."

Sovjetski vojnici su se iskrcali na obalu i suzbili otpor dijelova 36. indijske pješadijske brigade, dok su brodovi zasuli paljbom neprijateljska mitraljeska gnijezda. Crvenoarmejci su presjekli telegrafsku liniju, tako da Britanci nisu mogli uspostaviti vezu sa zapovjedništvom u Bagdadu, a prispjele konjičke jedinice su im blokirale odstupnicu na jug prema gradu Raštu.

Pobjeda je bila spektakularna. Crveni su imali samo jednog poginulog i deset ranjenih, dok gubici druge strane nisu poznati. Britanci i bjelogardejci su se nakon  pregovora povukli iz grada, ostavivši cijelu flotilu i preko 50 artiljerijskih oruđa, 20 000 projektila, velike rezerve pamuka, tračnica, bakra i druge imovine.

"Englezi su sve ostavili. Perzijanci su opljačkali sva njihova skladišta i prestali ih poštovati, tako da se čitava situacija u Perziji preokrenula, a mi smo bili ponosni na naše Ruse, iako su nam bili neprijatelji", napisao je Vaksmut.

Boljševici nisu mogli propustiti takvu šansu, pa je 25. svibnja narodni komesar za vojna pitanja Lav Trocki izdao direktivu: "Pružiti bezrezervnu podršku Kučak-kanu i čitavom narodnooslobodilačkom pokretu u Perziji – oružje, instruktore, dobrovoljce, novac i ostalo. Kučak-kanu staviti na raspolaganje teritorij koji je sada pod našom kontrolom... Tajno pomoći u organiziranju široke sovjetske agitacije u Perziji."

Već 4. lipnja je kontingent od 2500 sovjetskih mornara s 12 artiljerijskih oruđa i 40 mitraljeza pomogao ustanicima da zauzmu Rašt, glavni grad pokrajine Gilan. Sutradan je proglašena Gilanska Sovjetska Republika.

Kraj iluzija

Pokušaj širenja "revolucionarne oslobodilačke borbe" na cijelom teritoriju Perzije nije bio uspješan. Shvativši to, sovjetska vlast je počela pregovarati sa šahom, tako da je 26. veljače 1921. godine u Moskvi potpisan sporazum o prijateljstvu s Perzijom i Crvena armija je napustila teritorij te zemlje, a Teheran je u studenom iste godine likvidirao Gilansku republiku.