Zašto su boljševici bili toliko opsjednuti spaljivanjem pokojnika?

A. Čeprunov, Russia Beyond/Sputnik
Što je bolje - spaliti ili pokopati? Kazimir Maljevič je propagirao spaljivanje pokojnika. Boljševici su mrzili groblja - čak su i pravoslavnu crkvu pretvorili u krematorij.

Kraj 1920., zima u Sankt-Peterburgu. Pjesnik Nikolaj Gumiljov i slikar Jurij Anjenkov sjede s boljševičkim funkcionarom Borisom Kaplunom u njegovom uredu u društvu još jedne dame čije se ime ne spominje. Piju vino i "razgovaraju o Whitmanu, Poeu i Kiplingu", sjećao se Anjenkov. Oni su se često okupljali u ovom uredu, gdje je Kaplun donosio prijateljima eter - laku drogu koju su sva trojica voljela.

Anjenkov nastavlja: "Kaplun pogleda na sat, podiže slušalicu i glasno reče: 'Dovezite auto!' Bio je to odličan Mercedes Benz uzet iz garaže nekog kapitalista. Kaplun nam objasni da će za pola sata testirati novi krematorij, a za to spaljivanje će biti izabran jedan leš iz mrtvačnice, pa nas pozva da idemo s njim".

Boris Kaplun

"U ogromnom hangaru su u dugim nizovima bila poredana tijela pokrivena dronjcima. Dočeka nas direktor krematorija. 'Neka dama izabere', reče Kaplun obraćajući se djevojci. Ona nas užasnuto pogleda, a zatim napravi nekoliko bojažljivih koraka između leševa i uperi prstom u jedan od njih. 'Ivan Sedjakin, beskućnik' - bilo je napisano olovkom na prljavom komadiću kartona na grudima leša. 'Znači, posljednji će biti prvi', reče Kaplun i okrenu se prema nama s osmjehom: 'Dobar štos, zar ne?'"

"Za kremirane nema Sudnjeg dana"

Prvi krematorij u Rusiji bio je namijenjen japanskim građanima. Napravljen je prije 1917. godine u Vladivostočkom okrugu. U japanskoj kulturi je kremacija uobičajena, za razliku od Rusije gdje Crkva još uvijek ne odobrava spaljivanje pokojnika. Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve je 1909. godine službeno osudio kremaciju.

Kada su boljševici došli na vlast, jedan od njihovih prvih poteza je bio da oduzmu Pravoslavnoj crkvi ovlaštenja vezana za registraciju rođenih i umrlih. Prije toga je svako rođenje bilo registrirano u Crkvi, a pogrebi su se obavljali samo u prisustvu svećenika (izuzev pogreba samoubojica, za koje je Crkvi zabranjeno moliti).

Boljševici su odvojili Crkvu od države, a samim tim i od procedure pokapanja mrtvih, a zalagali su se za kremaciju jer su vidjeli da ima pristaša Pravoslavne crkve koji vjeruju da kremirani ljudi ne mogu uskrsnuti u Sudnji dan. Zbog toga su propagirali spaljivanje tijela kao neku vrstu borbe protiv pravoslavne vjere.

Pored toga, poslije revolucije, u vrijeme Građanskog rata na ulicama Sankt-Peterburga i Moskve je bilo mnogo leševa. "U Lefortovu, navodno, vukovi noću jedu na ulicama leševe ljudi umrlih od pjegavog tifusa. Činjenica je da su na groblju redovi, da u bolnicama ljudi po hodnicima čekaju i po 24 sata, i neki od njih tu umiru, a drugi odlaze, u bolnicama nema tople vode, a one koji ozdrave otpuštaju bez kupanja i dezinfekcije jer u bolnici nema ničega. Liječnici umiru kao muhe", napisala je Praskovja Meljgunova 1. ožujka 1919. godine. Zbog toga su krematoriji bili neophodni. Moskva i Sankt-Peterburg se nisu mogli izboriti s tolikim brojem pokojnika.

Vladimir Lenjin je 1919. godine potpisao dekret kojim se stimulira kremiranje, iako u tom trenutku još uvijek nije bilo krematorija.

Jedna polica kao tisuće groblja

"Kada spalimo pokojnika dobijemo jedan gram pepela, tako da se tisuće groblja mogu smjestiti na jednu policu", napisao je Kazimir Maljevič 1919. godine. U početku su boljševici pokušavali zbrisati stari svijet pa su se tako htjeli osloboditi i groblja. Boris Kaplun je 1920. godine postavljen na čelo povjerenstva za izgradnju krematorija. Interes bilo ogromno - preko 200 ljudi se prijavilo da sudjeluje u natječaju za projekt krematorija. Anjenkov je kao Kaplunovljev prijatelj dizajnirao amblem krematorija. Na amblemu je prikazan gavran kako sjedi na lubanji koja se dimi (nažalost, ta slika nije sačuvana). "Svaki umrli građanin ima pravo na kremiranje", stoji u reklami novog krematorija.

Projekt koji je pobijedio na natječaju za novi krematorij u Sankt-Peterburgu.

Krematorij je bio namijenjen Aleksandro-Nevskoj lavri, glavnom manastiru Sankt-Peterburga. Odabir mjesta je zabrinuo Pravoslavnu crkvu, ali je, srećom, ofenziva generala Judeniča osujetila tu zamisao te je Kaplun bio prisiljen na brzinu napraviti krematorij u staroj parnoj kupelji na Vasiljevskom otoku. U njemu je prvi pokojnik službeno spaljen 14. prosinca 1920.

Jednoj od prvih kremacija nazočio je poznati ruski pisac Kornej Čukovski. On je u siječnju 1921. zapisao. "Kaplun je ušao u krematorij koji je nalikovao na kazalište i proveo nas u izvitoperene prostorije. Mi smo se smijali, nije bilo nikakvog pijeteta, ničega uzvišenog, sve je bilo ogoljeno i otkriveno. Ništa vjersko ili poetsko nije ukrašavalo ovo mjesto za spaljivanje. Nitko nije skinuo šešir. Ljudi su pušili i pričali o pokojnicima kao da pričaju o psima. Mladi inženjer uzviknu: 'Ubaci ga!' Grobari u bijelim plaštovima dohvatiše ogromna metalna kliješta koja vise sa stropa i zakačiše za njih sanduk. On se malo zaljulja, a oni ga gurnuše u peć. Kroz prozor smo promatrali kako tijelo gori. Plamen je bio veseo i gostoprimljiv. Pojačaše plin i plamen se razbukta... 'Gori mozak!', reče inženjer. Radnici su se gurali oko prozora. Mi redom pogledasmo zadovoljno komentirajući: 'Lubanja je pukla!'; 'Gore pluća!' Galantno smo propuštali dame da prođu prve."

Crkva pretvorena u krematorij

Prvi peterburški krematorij funkcionirao je samo dva mjeseca. U njemu je za to vrijeme spaljeno oko 400 tijela, uglavnom beskućnika, neidentificiranih osoba i ratnih zarobljenika, a onda je krematorij zatvoren jer je ta procedura bila previše skupa. Pa ipak, vlasti su i dalje promovirale kremiranje. Jedan moskovski časopis je 1925. godine objavio članak "Spaljivanje ljudskih tijela pridobiva sve više pobornika".

Crkva prepodobnog Serafima Sarovskog na Donskom groblju prije preuređivanja.

Ono što boljševici nisu postigli u Sankt-Peterburgu ostvarili su u Moskvi, gdje su 1927. godine napravili krematorij u nedovršenoj crkvi Serafima Sarovskog na Donskom groblju. To mjesto su vjernici poštovali kao veliku svetinju.

Izgradnja Donskog krematorija. Zvonik i danas postoji.

Umjesto kupole je sagrađen dimnjak visok 20 metara. U podrumu je bila mrtvačnica, a također i tuš kabine i uredi. U krematoriju su korištene orgulje iz 1898. godine, koje su nekada pripadale demoliranoj luteranskoj crkvi u njemačkoj četvrti Moskve. Tužna je činjenica da je peći za Donski krematorij napravila tvrtka Topf and Sons, koja je kasnije pravila peći za nacističke koncentracijske logore Buchenwald, Dachau, Mauthausen-Gusen i Mogilev, kao i za Gross-Rosen. U ovom objektu su isprepletene sudbine mnogih Nijemaca i Rusa.

Prvo spaljivanje je izvršeno 29. prosinca 1926. Kremacija je trajala sat i pol i bila je vrlo efektna. Krematorij je službeno otvoren u listopadu 1927. Dobio je nadimak "Govornica ateizma". Funkcionirao je do 1973. godine. U njemu je 1934. godine spaljeno tijelo njegovog arhitekta Dmitrija Osipova, čiji je prah zatim ostavljen da "počiva" u ovom objektu.

Donski krematorij, 1928.

U Moskvi je 1973. godine otvoren Nikolo-Arhangelski krematorij (najveći u Europi), a Donski je službeno zatvoren. Tijekom jednog desetljeća, sve do 1984. godine, ovdje su kremirana samo tijela najviših dužnosnika Komunističke partije, da bi 1992. godine objekt bio vraćen Crkvi, poslije čega je dimnjak srušen, a u crkvi su obnovljena pravoslavna bogoslužja.

Reklama Donskog krematorija u novinama.

Jedan zid sada privremeno dijeli crkvu od objekata dograđenih u sovjetskom razdoblju, u kojima se sada čuva preko 7000 urni s pepelom. Postojanje kolumbarija predstavlja prepreku za vraćanje crkvi onog izgleda koji je imala prije revolucije. Mnoge urne su zaboravljene i ostale su tu, a većina Moskovljana čiji su bližnji kremirani ovdje (pa su posmrtni ostaci ostavljeni u ovom krematoriju) sada se oštro protivi prenošenju njihovog pepela u novi kolumbarij. Mnoge urne, kao i niše u kojima su smještene, sada su u užasnom stanju, tako da preuređivanje zgrade za njih može biti pogubno. "Ja sam revoltiran ovom situacijom", rekao je poznati ruski glumac Aleksandar Širvint 2012. godine. "U ovom krematoriju se čuva prah mojih roditelja i moje sestre".

Bivši krematorij na Donskom groblju, sada Crkva prepodobnog Serafima Sarovskog.

Situacija se nije promijenila do 2019. godine. U crkvi se vrše bogosluženja, svadbeni obredi, pogrebi i krštenja, a prah sovjetskih građana i dalje stoji tu i skuplja prašinu.

Ruska pravoslavna crkva i dalje ne odobrava, ali i ne zabranjuje kremaciju. Sveti Sinod RPC-a je 5. svibnja 2015. godine usvojio dokument "O kršćanskom pokapanju pokojnika". U dokumentu se navodi da pogrebni običaji kršćana proistječu iz vjere u tjelesno uskrsnuće mrtvih i citiraju se Osnove socijalne koncepcije RPC-a: "U obredu kršćanskog pokopa Crkva izražava poštovanje koje dolikuje tijelu upokojenog čovjeka."

Pokapanje tijela u zemlju, kao i u grobovima usječenim u kamenu ili špiljama, "u skladu je s vjerom Crkve u to da će doći dan sveopćeg uskrsnuća, kada će zemlja izbaciti mrtve, a dotle 'neka se prah vrati u zemlju koja je bio, a duh neka se vrati Bogu koji ga je dao '(Knjiga propovjednikova 12, 7)", navodi se u spomenutoj odluci Sinoda.

U dokumentu se ističe vjera Crkve da "Gospodin može uskrsnuti svako tijelo iz svake stihije" i citira se ranokršćanski autor Marko Minucije Feliks: "Mi se ne bojimo nikakve štete u bilo kojem načinu pogreba, ali se pridržavamo starog i najboljeg običaja da se tijelo preda zemlji."

Ukratko, Ruska pravoslavna crkva ne odobrava kremaciju i tretira je kao neželjenu pojavu, ali je snishodljiva prema činjenici da je netko kremirao pokojnikovo tijelo i moli se za pokoj duše kršćana čija su tijela poslije upokojenja bila izložena različitim okolnostima, bilo da su kremirana ili izgorjela u požaru, bilo da su ostavljena na bojnom polju ili su nestala u potresu i drugim tragedijama.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće