"Svakoga je dana bilo jedno te isto: Japanci su napadali u zoru i povlačili se u sumrak", napisao je Ivan Karpenko koji je zapovijedao vodom mitraljezaca u bitci na Halkin Golu između SSSR-a i Japana.
"Ne sjećam se da smo zarobili makar jednoga od njih. Nismo držali zarobljenike. Ali, svakog dana smo im tijekom jednog sata dozvoljavali da pokupe svoje poginule suborce, i oni su to radili."
Javna domena
Borbe na Halkin Golu su bile neobične. S jedne strane, pet mjeseci (od svibnja do rujna 1939.) na Dalekom istoku su vođene žestoke borbe uz sudjelovanje tenkova i zrakoplovstva, u kojima su izginule tisuće ljudi. S druge strane, ni jedna ni druga zemlja službeno nisu objavile rat niti su se borile za svoj teritorij.
I pored toga, ovaj čudni konflikt je bio sudbonosan i uvelike je predodredio tijek Drugog svjetskog rata, jer se Japan 1941. godine nije usudio napasti SSSR s istoka. Pored toga, upravo se na Halkin Golu Georgij Žukov prvi put istaknuo kao sjajan vojskovođa koji je zatim doveo Crvenu armiju do pobjede nad Nijemcima.
Japanska ekspanzija
Valerij Suhodoljski/Sputnik
Japanci su do 1939. godine proširili carstvo i sferu utjecaja daleko izvan svojih iskonskih otoka. Okupirali su Koreju i osnovali marionetsku državu Mandžukuo u Sjevernoj Kini (Mandžurija). To je značilo da Japan mora pažljivo balansirati na rubu izravnog sukoba sa SSSR-om i njegovom saveznicom, komunističkom Mongolijom, utoliko prije što je Japan 1936. stao na stranu nacističke Njemačke potpisavši Antikominternski pakt usmjeren protiv Sovjetskog Saveza. Drugim riječima, sovjetsko-japanski odnosi su se pogoršavali.
Dvije zemlje su se otvoreno sukobile prvi put 1938. godine kod jezera Hasan na sovjetsko-mandžurskoj granici. Pobijedio je SSSR. Godinu dana kasnije Kvantunški armija je učinila još jedan pokušaj, ovoga puta napavši Mongoliju.
Nesporazum ili provokacija?
Troškin/Sputnik
Halkin Gol je rijeka u Mongoliji koja je po Japancima trebalo biti granica između Mongolije i Mandžukua, ali je Mongolija (i njezin moćni saveznik SSSR) inzistirala na tome da je granica nekoliko kilometara istočno od rijeke.
"Japanci su u ovo sporno područje 1938. poslali časnika koji je priopćio... da je Halkin Gol granica", kaže japanski povjesničar Koto Kasahara za portal Lenta.ru, i dodaje da je cijeli incident mogao biti jedan veliki nesporazum.
V. Goloveškin/Sputnik
Sovjetski i ruski povjesničari su, međutim, uvjereni da konflikt nije imao nikakve veze s kartografijom i da je "nesporazum" bio samo povod za daljnju japansku ekspanziju.
"Tokio je bio revoltiran time što SSSR pomaže Kini [koja je ratovala s Japanom]. Zato je odlučio organizirati provokaciju protiv Sovjetskog Saveza i tako demonstrirati japansku moć ne bi li SSSR prestao pomagati Kini", piše u "Povijesti međunarodnih odnosa" (pod redakcijom Anatolija Torkunova, rektora Moskovskog državnog sveučilišta međunarodnih odnosa).
Bitka u nedođiji
Javna domena
Japanski vojnici su u svibnju 1939. zajedno s mandžurskom vojskom prodrli na teritorij Mongolije gdje gotovo da nisu naišli na otpor. Mongolima, i što je još važnije, Sovjetima je bilo potrebno vrijeme da koncentriraju snage i uzvrate udarac. Mjesto sukoba dviju sila bilo je daleko od sovjetskih vojnih baza, tako da je u početku bilo problema s logistikom i transportom.
Sovjetski 57. armijski korpus, koji je bio razmješten u Mongoliji, nije imao većeg uspjeha u borbama. Kada je počeo konflikt (svibanj-lipanj), lovci Japanskog ratnog zrakoplovstva dominirali su na nebu, a sovjetske trupe su bile loše organizirane i nisu mogle odbijati napade.
"Na Halkin Golu su se pokazale mnoge slabe točke Crvene armije. Vojnici nisu bili spremni za okršaj - nedostajalo im je iskustvo bliske borbe, tako da je lako bilo rasturiti njihove redove", kaže povjesničar Valerij Vartanov. Sovjetima je bilo teško koordinirati svoja djelovanja, jer su odluke donošene u Moskvi, 6000 kilometara zapadno odatle.
Žukov stupa na scenu
Javna domena
Da bi promijenio stanje, Josif Staljin je postavio prave ljude da rukovode operacijom: generala Grigorija Šterna, koji je osiguravao svu potrebnu infrastrukturu za dopremanje namirnica i ljudstva na liniju fronta (4000 vozila je prevaljivalo 800 kilometara do najbližih sovjetskih baza), zapovjednika Sovjetskog ratnog zrakoplovstva Jakova Smuškeviča, koji je zajedno s iskusnim pilotima brzo obučio nove pilote 57. armijskog korpusa kako da se bore protiv Japanaca u zraku, i generala Georgija Žukova koji je rukovodio cijelom operacijom.
Žukov je postao narodni heroj za pobjedu nad nacistima u Drugom svjetskom ratu, ali se kasnije ipak sjećao važnosti Halkin Gola i govorio: "Još uvijek volim tu operaciju".
Njegov pristup je bio rizičan i kontroverzan. Primjerice, kada su 2. srpnja Japanci prešli rijeku, postojala je opasnost da zatvore obruč oko sovjetskih trupa. Žukov je tada naredio da 11. tenkovska brigada krene u napad bez ikakvog pokrivanja. Uništeno je 70% sovjetskih tenkova, ali je zadatak izvršen i neprijatelj je potisnut na drugu stranu rijeke. U kolovozu su Sovjeti prešli u kontraofenzivu.
Troškin/Sputnik
Po riječima vojnog povjesničara Aleksandra Šišova, u tadašnjim okršajima je sudjelovalo 57 000 sovjetskih i 75 000 japanskih vojnika. Bitke su bile žestoke i brutalne. Japanci su se hrabro borili i gotovo nikada nisu polagali oružje. Umjesto da se predaju, izvršavali su samoubojstvo. Ali Sovjeti su pobijedili zahvaljujući Žukovljevoj taktici i nadmoći u tenkovima i avionima. Japanska 6. armija je 4. rujna potpuno razbijena i prisiljena vratiti se na prvobitnu granicu.
Posljedice
SSSR i Japan su 15. rujna 1939. godine potpisali sporazum o primirju. Sljedeći ratni sukob između ovih dviju zemalja uslijedio je tek 1945. godine poslije sloma Njemačke. Zanimljivo je da Japan nikada nije pokušao napasti SSSR, čak ni u najtežim trenutcima Drugog svjetskog rata.
"Zahvaljujući događajima na Halkin Golu, dobro naoštreni samurajski mač, koji je već bio podignut iznad naših glava, nikada se nije obrušio na nas", kaže Valerij Vartanov. Poraz u Mongoliji otrijeznio je japansku vlast te je ona odlučila tražiti lakši plijen u Indokini i na Tihom oceanu. Tamo su se na kraju suočili s drugom supersilom - SAD-om, i opet su pobijeđeni. Ali to je već sasvim druga priča.