1. Staljinov sunarodnjak i Staljinova desna ruka
Javna domena
Baš kao i Staljin, Lavrentij Berija (1899.-1953.) je rođen i odrastao u Gruziji. Po etničkoj pripadnosti je bio Mingrelac (mala nacija vrlo bliska Gruzinima). Tijekom Ruskog građanskog rata (1918.-1921.) se bavio špijunažom i organizirao tajne akcije boljševika u susjednom Azerbajdžanu. Kasnije se vratio u Gruziju da bi radio u sovjetskoj tajnoj policiji, poznatoj pod nazivom "Čeka".
U Gruziji je Berija napravio uspješnu karijeru. Došao je na čelo republike tijekom 1930-ih, kada se Staljin oslobodio starih gruzijskih komunista. "Berija se nije pridržavao nikakvih principa, uvijek je bio spreman odreći se ideologije ili osobnih veza, a to se Staljinu sviđalo", piše povjesničar Lav Lurje.
Pored toga, Berija je bio zaista dobar organizator. "Dok je vladao u Gruziji, ova republika je postala glavni izvoznik čaja, grožđa i citrusa na sva područja SSSR-a. Prije Berije je ova republika bila među najsiromašnijima, a u njegovo vrijeme je postala jedna od najuspješnijih", ističe Lurje.
Berija je uspostavio odlične osobne odnose sa Staljinom, koji je često provodio odmor u Gruziji. To mu je pomoglo da bude jedan od dvojice rukovoditelja sovjetskih republika (a bilo ih je 15) koji su preživjeli čistke 1937. godine. Štoviše, Staljin je pozvao Beriju u Moskvu i postavio ga za šefa zloglasne tajne policije, tj. Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD).
2. Ublažio teror
Javna domena
U Rusiji je običaj da se Berija dovodi u vezu s masovnim represijama, jer je u Staljinovo vrijeme najduže bio na čelu NKVD-a. Istina je, međutim, da je u jeku terora 1937.-1938. tajnom policijom rukovodio Berijin prethodnik Nikolaj Ježov. Staljin je i postavio Beriju na čelo NKVD-a kako bi na taj način umanjio razmjere ove velike čistke.
"Staljin je bio surov, ali pametan čovjek. On je shvaćao da će daljnje represije dovesti do kraha njegove vlasti", napisao je u svojim memoarima Lavrentijev sin Sergej Berija. "Bio mu je potreban netko drugi [a ne Ježov] koga bi postavio za rukovoditelja NKVD-a". Sergejeva objektivnost se može dovoditi u pitanje, no činjenica je da je njegov otac ublažio nasilje. Naime, 1938. godine (posljednja godina kada je Ježov upravljao NKVD-om) u SSSR-u je na smrt osuđeno 328 000 ljudi, dok je 1939. godine (kada je Berija rukovodio tajnom policijom) smrtna kazna izrečena samo u 2600 slučajeva.
Naravno, to ne znači da je Berija bio liberal mekog srca. Kao i svi Staljinovi suborci, on je uvijek bio spreman proliti tuđu krv, ako se tako naredi. Berija je, primjerice, bio na čelu tajne policije kada je NKVD osudio na smrt 14 500 ratnih zarobljenika iz Poljske (poznati Katinski masakr).
3. Odgovoran za nuklearni projekt
Muzej nuklearnog oružja Ruski federalni nuklearni centar — Sveruski znantveno-istraživački institut za eksperimentalnu fiziku
Staljin je toliko cijenio Berijine organizatorske sposobnosti da mu je povjerio proizvodnju naoružanja, zrakoplova i zrakoplovnih motora tijekom Drugog svjetskog rata, što je bio dodatak uz obveze u državnoj sigurnosti, koje su podrazumijevale koordinaciju rada obavještajaca i deportaciju etničkih skupina (Čečena, Krimskih Tatara itd.) optuženih za suradnju s Nijemcima.
Po završetku rata Sovjetski Savez se suočio s novim izazovima. Počela je utrka u nuklearnom naoružavanju, s tim što je Washington bio korak ispred Moskve. Staljin se nije dvoumio oko izbora rukovoditelja sovjetskog nuklearnog projekta - postavio je Beriju na čelo specijalnog odbora za stvaranje nuklearnog oružja u najkraćem mogućem roku.
Nemilosrdni ministar je od 1945. do 1949. godine opskrbljivao sovjetske znanstvenike svim što im je bilo potrebno. Inženjerka Ninelj Epatova, koja je radila na nuklearnom projektu i periodično viđala Beriju, piše: "U tom je razdoblju Berija uvijek izgledao iscrpljeno... Oči su mu bile crvene, imao je podočnjake... Činilo se da ga nije zanimalo ništa osim tog posla."
Taj posao je potpuno okupirao Beriju. Povjesničar Oleg Hlevnjuk je pisao: "Proba sovjetskog nuklearnog oružja će biti njegov trijumf ili, u slučaju neuspjeha, kraj karijere, a možda i kraj života". Srećom, testiranje je bilo uspješno i SSSR je 1949. godine postao nuklearna sila, a Berija je tome pridonio.
4. Pričalo se da je siledžija
Sputnik
"Berija je uživao veliko Staljinovo povjerenje. On je bio jedini visoki dužnosnik Komunističke partije koji nije živio u stanu, nego je u svom vlasništvu imao vilu u Moskvi", kaže Lurje. Danas je u toj vili u ulici Mala Nikitska u centru Moskve smješteno veleposlanstvo Tunisa. Priča se da u zdanju ima duhova.
Za Beriju su vezane mnoge mračne glasine. Navodno je bio seksualni manijak - dovodili su mu mlade djevojke, on ih je silovao i zatim (ponekad) ubijao, a osiguranje je bilo zaduženo za skrivanje tijela. Naravno, nema apsolutno nikakvih dokaza koji bi potvrdili ovu gradsku legendu. Većina povjesničara smatra da je pojavu takvih glasina prouzročila Berijina loša posmrtna reputacija.
Dokazano je samo da je Berija pored supruge imao "neslužbenu" miljenicu - Valentinu Drozdovu, 16-godišnju učenicu s kojom se upoznao 1949. godine. Njihova veza je trajala sve do Berijine smrti 1953. godine. Kasnije je Drozdova tvrdila da ju je Berija silovao, ali se ne može sa sigurnošću reći je li zaista bilo tako ili se ona na taj način htjela distancirati od Berije.
5. Gubitnik u borbi za vlast
Getty Images
Poslije Staljinove smrti 5. ožujka 1953. godine Berija je postao jedan od najutjecajnijih ljudi u SSSR-u. Formirao je "trijumvirat" zajedno s dvojicom lidera - Nikitom Hruščovom i Georgijem Malenkovom. U tom "kolektivnom vladajućem" sustavu Berija je bio odgovoran za državnu sigurnost, zbog čega su ga se Hruščov i Malenkov pribojavali, pogotovo s obzirom na njegovu mračnu reputaciju. Zazirali su od eventualne Berijine zavjere protiv njih.
Zato su odlučili prvi zadati udarac. Berija je u lipnju 1953. godine uhićen i osuđen kao organizator represija i britanski špijun (izmišljena optužba). Iste je godine pogubljen. Lavrentij Berija je bio jedini šef Staljinove tajne policije koji je nadživio svog šefa, ali ne zadugo.