Lav Trocki, zakleti Staljinov neprijatelj, svojevremeno je rekao da je Staljin "najistaknutiji mediokritet [Sovjetske komunističke] partije". Takva interpretacija se Trockom obila o glavu, jer ga je "mediokritet" pobijedio u političkoj borbi, potisnuo iz partije i zemlje, poslao za njim ubojicu i najzad ga dotukao 1940. godine.
Trocki i njegovi ostali kolege u vrhu komunističke hijerarhije, poput Grigorija Zinovjeva ili Nikolaja Buharina, možda nisu ni shvatili kako ih je u borbi za vlast uspio pobijediti jedan skroman čovjek koji je u aparatu partije bio na osrednjem administrativnom položaju. Danas, međutim, poslije nepunih 100 godina mi možemo analizirati Staljinov uspjeh i definirati metode koje su mu pomogle da postane Darth Vader ruske povijesti.
(Odricanje odgovornosti: Russia Beyond ne podržava Staljina i njegove metode.)
Vjerojatno vas neće iznenaditi činjenica da Josif Staljin uopće nije bio "gadljiv", čak ni kada je trebalo potpisivati naredbe o egzekuciji. On je u boljševičke krugove stupio 1901. godine, a početkom 1920-ih je činio sve što je od njega zahtijevala partija: osnivao je tiskare za izdavanje boljševičkih novina, pisao članke, povezivao se sa zastupnicima Državne dume i čak odrađivao ilegalne poslove.
Na kraju mu se ta neprobirljivost isplatila - Staljin je 1912. godine primljen u Centralni komitet boljševičke partije, tj. u socijalističku elitu, među buduće rukovoditelje SSSR-a. Doduše, u ono vrijeme je to značilo da je bio izvan zakona. Carska policija je uhitila Staljina, poslije čega je on četiri godine proveo u Sibiru. Nije ni čudo što se u Petrograd, tada već Sankt-Peterburg, vratio "malo nervozan" poslije revolucije 1917. godine.
Početkom 1910-ih Vladimir Lenjin je blistao kao lider Boljševičke partije, njezin najutjecajniji ideolog i neprijatelj kapitalizma. Staljin nikada nije dovodio u pitanje Lenjinov autoritet, premda je možda bio zabrinut na početku svoje karijere zbog manjka Lenjinove pažnje.
Jednom je za vrijeme boravka u progonstvu Lenjin čak zaboravio Staljinovo pravo ime, pa se 1915. godine obraćao pojedinim boljševicima s molbom: "Sjećate li se Kobinog prezimena? Imamo veliku molbu: saznajte... Kobino prezime (Josif, a prezime je valjda na slovo Dž...? Zaboravili smo)", piše Oleg Hlevnjuk u Staljinovoj biografiji.
Ali zato je poslije revolucije 1917. godine Lenjin dobro zapamtio Staljina, jer je Josif Visarionovič bio među prvim boljševicima koji su stigli u Petrograd i počeli organizirati radnički ustanak. Bilo je to još prije nego što se Lenjin vratio iz Švicarske.
U početku je Staljin zauzeo umjeren stav i ujedinio se s drugim socijalističkim partijama, ali se brzo predomislio čim je Lenjin iznio svoje krajnje ljevičarske stavove i proklamirao uzurpaciju vlasti i svjetsku revoluciju. "Staljin se, kao i obično, pridržavao politike koju je definirao Lenjin i bio njegov lojalan i vjeran suborac. Lenjin je to, svakako, cijenio", piše Oleg Hlevnjuk. Sve do 1922. godine, kada je Lenjin, već teško bolestan, oštro kritizirao Staljina zbog "okrutnosti", njih dvojica su bili u prijateljskim odnosima, što je Staljinu dosta pomoglo. U tom poznom konfliktu Lenjin se nije stigao obračunati sa Staljinom - umro je 1924. godine.
Za razliku od poznatih govornika Lava Trockog i Grigorija Zinovjeva, Staljin nikada nije bio krasnorječiv, ali se zato jako trudio i bio je dobar u vršenju običnih dužnosti. Kada su boljševici pobijedili u Građanskom ratu 1917.-1921. i proklamirali novu, crvenu Rusiju, Staljin je bio na čelu malog Narodnog komesarijata za nacionalnosti i govorio je da se "komitet bavi samo agitacijom, a ne administrativnim pravima".
Međutim, 1922. godine Staljin je postao glavni tajnik Svesavezne komunističke partije, tj. bio je na čelu njezinog birokratskog aparata koji je postajao sve veći. Smatralo se da je i ta njegova funkcija uglavnom tehničke prirode, ali je Staljin utjecao na partijske funkcionare srednjeg ranga i uspio "vrbovati" mnoge boljševike i namamiti ih u svoj tabor.
I pored toga, neko vrijeme se ponašao skromno i suzdržano, tako da su Staljinovi suparnici podcijenili njegove mogućnosti. "Staljin se koncentrirao na 'rutinske' interne poslove i svojim partijskim drugovima je zbog toga sve više djelovao kao uravnoteženi lider koji nije sklon raskolu, ali i kao vrlo vrijedan čovjek koji ne uzvikuje gromoglasne parole nego odrađuje stvarne poslove", objašnjava povjesničar Aleksej Volinjec. Iz tog razloga je za vrijeme sukoba u boljševičkoj eliti tijekom 1920-ih na Staljinovoj strani uglavnom bila većina boljševičkih funkcionara nižeg i srednjeg ranga.
Kliment Vorošilov, Josif Staljin i Nikolaj Buharin (u centru slijeva nadesno) s grupom delegata Četvrtog sveruskog kongresa Sovjeta.
TASSKoji je najbolji način da pobijedite nekoliko rivala i postanete pravi gospodar situacije? Trebate pažljivo stati na stranu jednog rivala, zatim drugog, i tako redom, te na taj način sve njih međusobno sukobiti. Upravo to je Staljin radio tijekom 1920-ih.
Najprije je 1923. zajedno s Grigorijem Zinovjevom i njegovim suradnikom Lavom Kamenjevom napao Trockog, i taj njegov potez se mogao predvidjeti. "Naime, Trocki se prije revolucije protivio boljševicima, a u Lenjinove redove je stupio tek 1917. godine", piše Volinjec. Zbog toga su Staljin, Zinovjev i Kamenjev iskoristili svoj zajednički utjecaj i potisnuli Trockog iz Crvene armije, čijem osnivanju je ovaj dosta pridonio.
Zatim se Staljin okrenuo protiv Zinovjeva i Kamenjeva, a oni su 1925. stali na stranu Trockog formiravši tako "ujedinjenu opoziciju". Međutim, bilo je to prekasno. Zajedno s umjerenijim liderima poput Nikolaja Buharina Staljin je Trockog, Zinovjeva i Kamenjeva okarakterizirao kao radikalne ljevičare i primorao ih da 1926.-1927. napuste Centralni komitet.
A onda je na red došao Buharin, kojeg je Staljin 1928. godine uz potporu partijske većine žigosao kao desničarskog oportunista i oduzeo mu sve rukovodeće funkcije. Tako su do početka 1930-ih svi boljševički čelnici najvišeg ranga iz "stare garde" bili ili protjerani (Trocki) ili diskreditirani (Zinovjev, Kamenjev i Buharin).
"Ruska revolucija je počela proždirati svoju djecu, kao što se to već dogodilo s Francuskom revolucijom", rezimirao je Oleg Hlevnjuk još tijekom 1920-ih. Tada je samo Staljinova budućnost bila svjetlija nego ikada, za razliku od stotina tisuća sovjetskih građana pobijenih u velikim čistkama tog razdoblja. Josif Staljin je stekao apsolutnu vlast na kojoj bi mu pozavidjeli čak i carevi 19. stoljeća.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
