U Sovjetskom Savezu 30-ih i 40-ih godina mogli ste zbog vica završiti u zatvoru, ako je vaša šala bila na račun vođa Komunističke partije ili se, ne daj Bože, odnosila na Josifa Staljina osobno (i ako bi vas netko cinkao vlastima). Primjerice, arhivski materijal pokazuje da je izvjesni Sergej Popovič 1947. godine osuđen na 10 godina zatvora zato što je ispričao šest antisovjetskih viceva.
On sigurno nije imao sreće, ali je ipak prošao bolje od onih koji su šale platili životom. Aleksandra Arhipova, filologinja koja se bavi sovjetskim vicevima, za radio "Sloboda" je ispričala: "40-ih godina, tijekom rata, ljude su osuđivali na smrt zbog 'antisovjetske propagande i kontrarevolucionarnih viceva". Zato nismo daleko od istine ako kažemo da vas je šala mogla ubiti.
No kakvi su bili ti vicevi koji su nosili životnu opasnost? S obzirom na to da su 40-te odavno iza nas, ovdje ih možemo navesti bez bojazni.
Neki vicevi su se bavili manama socijalističkog sustava upravljanja. Ovo je jedan od onih koje je Popovič ispričao prijateljima:
Starica prvi put u životu vidi devu i kaže:
"O, jadni konjiću, štao ti je sovjetska vlast učinila..."
Vicevi su također ismijavali službenu propagandu koja je ljudima predstavljala samo dobre strane sovjetskog života, umanjujući probleme.
Aleksandar Veliki, Julije Cezar i Napoleon s neba gledaju Paradu na Crvenom trgu 40-ih godina.
"Da sam ja imao sovjetske tenkove, bio bih nepobjediv!" - kaže Aleksandar.
"Da sam ja imao sovjetske avione, osvojio bih cijeli svijet!" - kaže Cezar.
"Da sam ja imao Pravdu [glavni sovjetski list], svijet nikada ne bi čuo za Waterloo!" - kaže Napoleon.
Sovjetski socijalizam je bio dobar u teoriji, no u stvarnosti je slabo funkcionirao. Mnoge osnovne namirnice i roba bili su deficitarni. Ljudi su to komentirali u vicevima.
"Što bi se dogodilo ako bismo u Sahari uveli socijalizam?"
"Prvih 50 godina prošlo bi samo u planiranju i dogovaranju. A onda bi iznenada Sahara ostala bez pijeska..."
Od 20-ih do 40-ih svemoćni Staljin je bio jedan od glavnih junaka u vicevima koje su ljudi tajno pričali i prepričavali. Obično je prikazivan kao izuzetno surov čovjek kojeg se svi plaše.
Staljin drži govor pred brojnom publikom u Kremlju. Odjednom netko kihne.
Staljin: Tko je kihnuo?
Svi se tresu i nitko se ne usuđuje priznati.
Staljin: Prvi red, ustanite i idite. Bit ćete strijeljani.
(Aplauz)
Staljin: Dakle, tko je kihnuo?
Tišina.
Staljin: Drugi red, ustanite i idite. Bit ćete strijeljani.
(Ovacije, uzvici: Živio Staljin!)
Staljin: I tko je kihnuo?
Ustaje čovjek u posljednjem redu, drhteći: Bio sam to ja, oprostite...
Staljin: Nema veze. Nazdravlje, druže!
Kolektivizacija je bio proces prisilnog organiziranja kolektivnih farmi, kolhoza, i odnio je živote stotine i tisuće sovjetskih seljaka. Kolhozi su također bili tema mnogih viceva.
Jednom je Staljin imao problem s miševima: namnožili su se u njegovom kabinetu u Kremlju i nitko ih nije mogao otjerati. Jedan prijatelj je savjetovao Staljinu:
"Samo proglasi svoj kabinet kolhozom. Polovica miševa će pobjeći glavom bez obzira, a druga polovica će umrijeti od gladi! "
Ipak, državna propaganda je konstantno veličala Staljina. To se također odrazilo u vicevima.
Stari Rabinovič [židovsko prezime] ide na demonstracije noseći transparent s natpisom: "Hvala ti, druže Staljine, na sretnom djetinjstvu!"
Policajac vidi transparent i kaže mu:
"Hej, druže, to nema smisla. Ti si prestar; kad si ti bio dijete, Staljin se još nije ni rodio!
"Da, i moje djetinjstvo je bilo zaista sretno bez njega. Zahvalan sam mu na tome!"
Čak ni zatvorske kazne nisu mogle slomiti duh sovjetskih ljudi. U novom okruženju nastajali su novi vicevi.
Dva zatvorenika se sreću u zatvorskoj ćeliji.
"Zašto si ti ovdje?"
"Zbog lijenosti."
"Što?"
"Moj prijatelj i ja pričali smo političke viceve cijelu večer, a onda sam ja zaspao. Moj prijatelj, međutim, nije bio lijen, već je otišao u policiju i cinkao me. Tako sam dospio ovamo."
1937. godine dvojica sovjetskih sudaca se sreću ispred sudnice. Jedan se glasno smije.
"Zdravo, druže! Zašto se smiješ? "
"Nije važno, upravo sam čuo najsmješniji vic!"
"Ispričaj mi!"
"Ne mogu. Upravo sam čovjeka koji ga je ispričao osudio na deset godina u gulagu..."
Naravno, ljudi su nastavili pričati viceve i poslije Staljina, kad su se vremena promijenila i to više nije bilo opasno.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
