Kada je car Pavao I. umro u svom dvorcu 1801. godine, kao službeni uzrok smrti naveden je moždani udar, iako su mnogi Rusi sumnjali - točno, kako se ispostavilo - da je cara ubila skupina aristokrata. Službena priča se činila vjerodostojnom - unatoč burnoj povijesti Rusije, kronične bolesti su odnijele više vođa nego nasilni prevrati.
Petar Veliki: Neurološki problemi, astma, bolest bubrega
Javna domena
Petar je, prema riječima suvremenika, imao "prekrasne obilježja i plemenito držanje" te je bio vrlo visok (203 centimetra). Car, međutim, nije bio dobrog zdravlja. Za svoju je visinu bio prilično mršav te je tijekom 52 godine života patio od nekoliko bolesti.
Petar bi se s vremena na vrijeme razbijesnio naizgled bez razloga. Na jednoj je paradi, napisao je jedan danski veleposlanik, car napao vojnika mačem, praveći grimase i tresući se. (U to je vrijeme Petar doživljavao snažne napadaje koje je znala zaustaviti samo njegova žena i nasljednica, Katarina I.)
Petar je umro 1825., no istraživači i dalje raspravljaju o razlozima njegovog ponašanja. Nikolaj Puhovski, suvremeni psiholog, smatra da se moglo raditi o epilepsiji. Drugi su stručnjaci, koje je citirao pisac Boris Akunin, nagađali da je car imao Touretteov sindrom. Akunin je napomenuo kako niti jedna od tih bolesti nije umanjivala "intelektualnu aktivnost", ali je svakako Petru otežavala život.
Osim neuroloških oboljenja, car je imao problema i s astmom, koja je zahtijevala redovite posjete mineralnim izvorima za liječenje. Njegovu je smrt, međutim, uzrokovala bolest bubrega koja su se pogoršala nakon što je Petar spasio nekoliko mornara s tonućeg broda.
Aleksej, sin cara Nikolaja II.: Hemofilija
Javna domena
Aleksej Romanov (1904.-1918.), sin jedinac posljednjeg ruskog cara Nikolaja II., nikad nije ispunio svoju sudbinu da sjedne na prijestolje. To je, međutim, uvijek bilo upitno zbog carevićeve teške bolesti - hemofilije, koju je naslijedio od svoje majke Aleksandre, unuke britanske kraljice Viktorije.
Ovo je stanje značilo da je svaka posjekotina ili modrica za mladog Alekseja mogla biti opasna po život, jer se njegova krv nije mogla pravilno zgrušavati i zaustaviti krvarenje. Aleksej je uvijek kraj sebe imao dva stražara, no čak niti to nije moglo otkloniti sve rizike. Carević je nekoliko puta u životu pretrpio ozljede koje su ga gotovo koštale života.
1917., kada je Alekseju bilo 12 godina, dvorski je liječnik konstatirao da carević zbog hemofilije "vjerojatno neće doživjeti svoj 16. rođendan". Pitanje bi li dječak nadživio prognozu je postalo bespredmetno godinu dana kasnije - Aleksej je u srpnju 1918, samo mjesec dana prije svog 14. rođendana, ubijen zajedno s ostatkom carske obitelji od strane boljševičkih revolucionara.
Vladimir Lenjin: Progresivna ateroskleroza
Getty Images
Energičan i radišan, vođa Oktobarske revolucije je u manje od dvije godine pregorio od tajanstvene bolesti. Prvi moždani udar je pretrpio u svibnju 1922. godine. Kap je uzrokovala paralizu i gubitak govora, što je za iznimno aktivnog komunističkog revolucionara bilo prilično ponižavajuće.
Lenjin se tijekom 1922. uspio oporaviti i vratiti na posao. No sljedeće je godine morao napustiti Kremlj i svoje dužnosti. Proveo je mjesece u svojoj rezidenciji u Gorkom, a njegovo se zdravlje rapidno pogoršavalo. Najbolji liječnici, uključujući i neke koji su bili pozvani iz Njemačke, nisu mogli utvrditi što muči vođu boljševika.
Kako je znanstvenik Jurij Lopuhin objasnio u svojoj knjizi o Lenjinovoj smrti, 1924. su u dobi od 53 godine "pacijentu naknadno dijagnosticirali tri bolesti od kojih nije bolovao i od kojih su ga krivo liječili - neurasteniju, kronično trovanje olovom i neurosifilis". Autopsija je pokazala da je Lenjin umro od progresivne ateroskleroze, djelomično uzrokovane oštećenjem njegovog kardiovaskularnog sustava od rana koje je pretrpio u pokušaju atentata 1918. godine.
Leonid Brežnjev: Problemi sa živčanim sustavom i srcem
Arhivska fotografija
Generalni sekretar Sovjetskog Saveza s najdužim stažem je uočio kako mu se zdravlje pogoršava tijekom posljednje od 18 godina koliko je bio na čelu SSSR-a. Vidjevši na televiziji svog vođu kako mumlja i jedva hoda, sovjetski su se građani šalili na njegov račun ("On zemljom vlada u nesvjestici"). Ono što mnogi nisu shvaćali bilo je to da je Brežnjev bio bolestan puno prije nego što su njegovi simptomi postali vidljivi.
"Metaforički govoreći, da je radio kao poštar, a ne političar, živio bi duže", napominje povjesničar Viktor Denninghaus. Prema njegovim riječima, Brežnjev je prvi srčani udar imao 1951. godine, više od deset godina prije nego što stao na čelo Komunističke partije. Godine prekovremenog rada, pušenje i stalna napetost su uzeli svoj danak. Od kraja 1970-ih nije mogao spavati bez tableta, što je također oštetilo njegovo srce.
Možda bi se Brežnjev i oporavio da je otišao u mirovinu, no on tu mogućnost nije niti razmatrao. "Nije imao dovoljno hrabrosti da ode u mirovinu i morao je ostati vođa sve do svojih posljednjih dana", objašnjava povjesničar Andrej Savin. Brežnjev je umro u snu u studenom 1982. godine, u dobi od 75 godina, od još jednog srčanog udara.
Pročitajte i: Najstrašniji načini na koji su umirali ruski pisci