Bruno Rukavina: Od Rusije bismo mogli naučiti kako biti solidarni prema narodu

Bruno Rukavina u Moskvi, veljača 2017.

Bruno Rukavina u Moskvi, veljača 2017.

privatna arhiva
Student diplomskog studija politologije Bruno Rukavina posjetio je vrlo značajnu diplomatsku konferenciju u Moskvi, gdje se družio s ruskim diplomatima i političarima. U razgovoru s urednicom RBTH Hrvatske Bruno je vrlo otvoreno porazgovarao o ruskoj diplomaciji prema svijetu i Hrvatskoj.

Ove godine si posjetio jedinstveni program ruske javne diplomacije „Meeting Russia“. Koji je bio cilj programa?

To je jedini program na engleskom jeziku koji okuplja 20 mladih lidera koji imaju interes za Rusiju iz vladinih organizacija, medija, sveučilišta, novinara, privatnog sektora, a dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije.

Bruno Rukavina, student diplomskog studija politologije, voditelj ureda Hrvatskog društva lobista, potpredsjednik Studentskog zbora Fakulteta političkih znanosti te potpredsjednik Mladeži Hrvatske paneuropske unije.

Organizator je bio Centar za razvoj i pomoć javnih inicijativa kreativne diplomacije (Center for the Support and Development of Public Initiatives Creative Diplomacy (PICREADI)), jedini ruski NVO koji se bavi poljem „meke sile“ (soft power) i javne diplomacije. Program se odvijao u Moskvi od 15. do 19. ožujka. Organizatori su za nas organizirali predavanja u Vijeću federacije, Ministarstvu obrane, Ministarstvu vanjskih poslova, Klubu vojnih lidera i raznim institutima i fakultetima, s predstavnicima Russia Beyond the Headlines, kao i posjet lancu brze hrane Teremok, gdje smo razgovarali s njegovim vlasnikom. Program je bio jako dobro organiziran. Mogli smo čuti mnogo toga i razgovarati s vrlo stručnim osobljem ruske politike i čuti kako svijet međunarodnih odnosa izgleda iz ruske perspektive, naročito po pitanjima, Ukrajine, Sirije, Kosova i mnogih drugih.

Nažalost vrlo malo se priča o ruskom „soft poweru“ koji uistinu postoji, od ekonomskih, kulturnih i drugih manifestacija diljem svijeta.
Također smo bili upoznati s političkom situacijom u Rusiji. Oni koji su bili skeptični prema slobodi govora u Ruskoj Federaciji mogli su uvidjeti da opozicijske snage, kao što su Žirinovski i komunisti, također mogu reći svoje mišljenje i da imaju svoje medije i televizijske programe kroz koje to legalno rade te da središnja vlast ne opstruira rad njihovih medija. Ovom prilikom bih volio zahvaliti organizatorima što su nam omogućili neopisivo lijepo iskustvo.

Je li te Moskva iznenadila? Što ti se najviše, a što najmanje svidjelo?

Najviše mi se svidjela ruska hrana. Boršč, šči i ruske palačinke – blinji i naravno sve ostalo. Osim toga sam bio ugodno iznenađen stupnjem organizacije programa, sve troškove našeg smještaja snosila je ruska strana.

Također mi se sviđala lakoća komunikacije koju možete uspostaviti s Rusima. Moskva je veliki grad, očekivao sam da će ljudi biti nešto otuđeniji i da neće tako lako pomoći strancu, ali to nije bilo tako. Kada mi je trebala pomoć u metrou, ljudi su mi pomogli, iako nisu pričali engleski, a niti ja ne pričam najbolje ruski. Tako isto ugodno iskustvo imam i iz suvenirnice na Crvenom trgu u trgovačkom centru GUM, gdje su gospođe produžile radno vrijeme kako bih kupio razglednice i suvenire iz Rusije. Nažalost se vrlo malo priča o ruskom „soft poweru“ koji uistinu postoji, od ekonomskih, kulturno-umjetničkih i drugih manifestacija diljem svijeta, koji opet zbog različitih drugih tema, koje nam u prvi plan stavljaju mediji, teško dolazi do šire publike. Ali zamislimo kakav bi to tužan svijet bio da nema velikih romana Dostojevskog i Tolstoja, Jesenjinovih pjesama, Šostakovićevog 2. valcera ili Labuđeg jezera Čajkovskog. Pomoću meke sile Rusija može znatno poboljšati svoj ugled u svijetu, naročito na Zapadu i, samo zato što je „meka sila“, ne znači da i beznačajna „sila“.

Što bi Hrvatska mogla preuzeti od Rusije?

Smatram da su Hrvatska i Rusija donekle slične zemlje. Obje su proživjele vrlo teško razdoblje u 1990-ima. Mi smo imali rat za slobodu, koji je uništio našu politiku i devastirao našu ekonomiju, čije posljedice još uvijek osjećamo. Rusija je prolazila teško razdoblje ekonomske tranzicije šok terapije na liberalnu tržišnu ekonomiju pod Jeljcinom, i to sve još više zakomplicirano teškom Čečenskom krizom. Tada se znatno povećala smrtnost i ovisnost o alkoholizmu.

Od 2000-ih godina u Hrvatskoj dolazi do ustavnih promjena i nastavlja se demokratizacija, a u Rusiji na vlast dolazi Putin, koji nastoji stabilizirati Rusiju, što će mu i uspjeti. Međutim, ono što bih volio vidjeti u Hrvatskoj, a što mislim da definitivno postoji u Rusiji, jest veća razina solidarnosti prema svojem vlastitom narodu, kako u zemlji, tako i briga za ruske nacionalne manjine u susjednim zemljama. Rusija nikada neće dopustiti da se prema Rusima u drugim državama ponaša gore od onog dogovorenog i napravit će sve kako bi zaštitila svoj narod. Bojim se da se polako taj osjećaj pripadnosti zajednici gubi u Hrvatskoj.  

Kojeg ruskog političara bi mogao izdvojiti i zašto?

Ima nekoliko političara u Rusiji koje bih mogao izdvojiti. To su: Sergej Viktorovič Lavrov, Sergej Šojgu, i, naravno, od svih najnezaobilazniji Vladimir Vladimirovič Putin. O njemu slušam kolegije od prve godine, a i imao sam nekoliko prezentacija na temu moderne Rusije, gdje sam se, naravno, morao dotaknuti i gospodina Putina.

Organizirao sam gostujuće predavanje ruskog veleposlanika u Hrvatskoj, kao i prvom tajniku ruske diplomacije Dmitriju Malcevu. Oni su imali mogućnost razgovarati sa studentima o gotovo svim temama o Rusiji i njezinoj vanjskoj politici.
Njega bih izdvojio prvenstveno jer je vratio Rusiji ugled respektabilne svjetske sile, koju je izgubila za vrijeme Jeljcina, gdje su se neki zapadni političari čak i rugali s njim jer je bio konstantno pijan i na taj način ponovno radili određenu stereotipizaciju Rusije, kao nekog pijanca kojemu nije za vjerovati. Smatram da je on jedan od posljednjih državnika u današnjoj politici. Obrazovan je, stručan, lukav, pragmatičan i ima sve karakteristike koje su potrebne da održi svoju popularnost u Rusiji. Naravno, mnogi političari na Zapadu ga nastoje što više ocrniti, jer se ne slažu s nekim njegovim stavovima, po pitanju Ukrajine ili ljudskih prava i slobode govora i Rusiji. Međutim, to je isto populistička propaganda, kao što i oni njegove informacije opisuju kao populističku propagandu. Ali, to nije nešto oko čega će on voditi brigu. Sve što on radi, radi u interesu ruskog naroda, što je vidljivo po njegovoj popularnosti.

Što možes reći o odnosu hrvatskih medija prema Rusiji? Možeš li se prisjetiti članka koji te jako iznenadio?

Već se dosta dugo bavim problematikom diskursa koji mediji stvaraju i tako utječu na mišljenje građana stvarajući im različite, vrlo često i pogrešne, stereotipe o određenim pitanjima i problemima u međunarodnim odnosima, ali i šire. Prošle godine sam napravio istraživanje na temu diskurzivni konstruktivizam migrantske krize 2015. godine u RH, gdje sam proučavao kakve su stereotipe mediji radili o migrantima s Bliskog istoka. Mislim da bi bilo vrlo zanimljivo napraviti jedno slično istraživanje o diskursu koji koriste hrvatski mediji o Rusiji i tako možda potiču i stvaraju neke stereotipe o Rusiji.

Privatna arhivaPrivatna arhiva

Po tom pitanju, ono što sam ja uočio jest da vrlo često to ovisi o pitanju o kojem se piše. Moja hipoteza bi bila da, ukoliko se piše o nekim sigurnosnim aspektima, onda se mogu često pročitati negativni članci o Rusiji, u vidu da se naoružavaju, provode vojne vježbe na granicama s baltičkim državama. Međutim, vrlo često zaboravljamo da to isto radi i NATO savez ispred ruskih granica. Pitanje je jesu li ruske radnje akcije ili reakcije na NATO-ove akcije. Također bi bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila slika predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina i bi li Hrvati htjeli imati političara kao što je Putin. Mislim da bismo dobili vrlo zanimljive rezultate. Članci koji mene negativno iznenađuju ili šokiraju su oni da će doći do Trećeg svjetskog rata i da će jedna od nuklearnih sila (kao što su Rusija ili SAD) tako što pokrenuti. Također mi je vrlo zanimljivo čitati o strahu baltičkih država od ruske agresije. Taj me članak nedavno iznenadio. Putin je pragmatičan političar. Radi toga je i djelomično predvidljiv. On nikada neće ući u rat s baltičkim državama ili Poljskom, u kojoj je isto prisutan taj strah od Rusa, jer bi to značio rat sa svim članicama NATO saveza, što bi pak značio Treći svjetski rat koji bi vrlo vjerojatno bio nuklearan, a i posljednji rat ljudske rase.

Koji je najglupljiji stereotip o Rusima?

Najgluplji stereotip o Rusiji - da se Rusa treba bojati, jer da stalno vrebaju ili da će uskoro doći do nekakve invazije na Europu.

To mi je previše glupo i komentirati detaljnije. Osim toga, ima jedan stereotip za koji sam ja osobno doživio da nije istinit. A to je ruska zima. Naime, svi su me upozoravali na tu čuvenu zimu, a kako sam išao u veljači, očekivao sam da će sve biti bijelo, dva metra snijega. Kada sam bio ondje, Moskva je bila u više navrata bila toplija nego Zagreb. Možda je to slučajna anticiklona, ali malo mi je i žao što nisam doživio tu čuvenu rusku zimu koja je jedan od razloga zaustavljanja invazije Napoleona i Hitlera. Još jedan glupi stereotip je da su Rusi hakeri koji u sve provaljuju i sve nadgledaju. Vrlo su mi smiješne šale na račun toga po internetu.

Kad smo već na hakerima - što misliš o internet privatnosti i sigurnosti u Rusiji?

Ovo pitanje mogu staviti u određeni kontekst, nakon terorističkih napada u velikim gradovima EU, ali i posljednjem napadu u Sankt-Peterburgu. U takvim izvanrednim stanjima, pitanje je koliko je slobode potrebno ograničiti za veću sigurnost. Međutim, osobno se ne bih osjećao ništa ugroženije ili nesigurnije staviti određenu objavu na neku rusku društvenu mrežu, nego što to radim na ovim zapadnim, kao što je Facebook. 

Kakav je stav tvojih hrvatskih profesora prema Rusiji?

Profesori na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu vrlo neutralno analiziraju Rusiju u međunarodnim odnosima. Rusija se uči na nekoliko kolegija, a neki od njih su:  Svjetska politička povijest, Geopolitika, Novi autoritarni sustavi: Rusija i postsovjetski prostor, Međunarodni politički odnosi i još mnogi drugi, jer se na različite tematike možemo povezati s Rusijom. Ono što bih ja ovdje volio naglasiti da sam u suradnji s profesoricom Lidijom Čehulić Vukadinović organizirao gostujuće predavanje ruskog veleposlanika u Hrvatskoj, kao i prvog tajnika ruske diplomacije Dmitrija Malceva. Oni su imali mogućnost razgovarati sa studentima o gotovo svim temama o Rusiji i njezinoj vanjskoj politici. Studenti su kritički postavljali pitanja na koja su predavači bez problema odgovarali. Najviše pitanja bilo je u vezi Ukrajine i Krima, Sirije i bilateralnih odnosa s Hrvatskom. Studentima je bilo vrlo zanimljivo čuti rusku poziciju po tim pitanjima i kako svijet izgleda drugačije kada se gleda kroz „ruske naočale“. Takvi argumenti se ne mogu često čuti u hrvatskim medijima, ali i medijima na Zapadu općenito. Upravo zato što moj Fakultet dopušta predavanja ruskim, ali isto tako i drugim veleposlanicima, kao što su britanski, ukrajinski ili pak japanski koji su nedavno imali gostujuća predavanja, moj Fakultet drži neutralnu akademsku i znanstvenu poziciju u proučavanju svijeta politike i Rusije unutar nje.

 Sastanak s Fjodorom Lukjanovim, predsjednikom predsjedništva Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku/ Privatna arhiva Sastanak s Fjodorom Lukjanovim, predsjednikom predsjedništva Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku/ Privatna arhiva

Također bih ovom prilikom volio istaknuti da sam organizirao i predavanje o europsko-ruskim odnosima  u Hrvatskoj paneuropskoj uniji, čije sam mladeži potpredsjednik. 7. ožujka, dan uoči 100. obljetnice Veljačke revolucije, organizirao sam tribinu o europsko-ruskim odnosima, na kojoj sam  govorio ja  - iz povijesne perspektive Veljačke revolucije - i profesorica Lidija Čehulić Vukadinović - iz moderne perspektive razvoja ruskih prilika te odnosa Zapada i Rusije, od Gorbačovljeva raspuštanja Varšavskoga pakta do Putinovog doba. Nakon izlaganja razvila se plodna rasprava o budućnosti EU u promijenjenim američko-europskim odnosima, o uspostavljanju vlastite europske obrane neovisno o NATO-u, o nepravednom odnosu EU prema Ukrajini, o učinku sankcija Rusiji po nacionalna gospodarstva. Drago mi je da mogu pomoći i poticati debate i dijalog na temu Rusije u Hrvatskoj i to ću nastaviti činiti, jer je Rusija nezaobilazna u međunarodnim odnosima, htjeli to priznati ili ne.

Planiraš li raditi u Hrvatskoj ili bi želio raditi u inozemstvu?

Moj posao iz snova je biti diplomat. Uistinu bih volio ostati raditi u Hrvatskoj u diplomatskoj službi ili u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova RH.

Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač je za novine rekao da su Hrvatskoj potrebni mladi domoljubni diplomati. A kada sam ga na jednoj konferenciji upitao: "Evo, mlad sam, domoljub, patriot, kako postati diplomat i ima li nekih programa i projekata kojima bi budući diplomati mogli pristupiti dok su studenti?", dobio sam negativan odgovor. Tako da ću, nakon što završim diplomski studij, pokušati upisati Diplomatsku akademiju. Ako ne nađem posao kao politolog u Hrvatskoj, meni nije problem otići u inozemstvo. Što je vrlo žalosno. Hrvatski građani su platili moj studij, a netko drugi će brati plodove tog studija. To je vrhunac paradoksa hrvatskog obrazovnog sustava. Zamislite da Nijemac napravi najbolji Mercedes ili BMW, i onda ga jednostavno pusti u Rusiju da ga prodaje i koristi. To radi i naše Ministarstvo obrazovanja. Prilikom zapošljavanja u državnim službama, ako postoji jedan odličan kandidat s najboljim kriterijima bez stranačke iskaznice i jedan prosječan kandidat sa stranačkom iskaznicom, taj će dobiti radno mjesto. To me osobno vrlo ljuti i straši, jer nisam član niti jedne političke stranke.  Ako ništa od ovog ne uspijem, onda ću biti prisiljen otići u politiku i učlaniti se u jednu od stranka.

Ako postaneš diplomat - u kojem ćeš smjeru krenuti? Što bi najprije ispravio ?

Ukoliko bih bio diplomat u Rusiji, Kini, Velikoj Britaniji, Sjedinjenenim Američkim Državama, sigurno bih više ulagao da poboljšam bilateralne odnose Hrvatske s jednom od takvih zemalja. Takve države ne bi smjele biti nikada zanemarene, naročito ne od malih država kao što je Hrvatska.

Privatna arhivaPrivatna arhiva

S njima treba razvijati dobre bilateralne odnose i u njima tražiti strateške partnere za različite inicijative. Ukoliko, se ne slažemo s nekim od velikih sila, odnosno po nekom pitanju imamo različite interese, strategija male države ne bi trebala biti direktno i ofenzivno ponašanje, bilo retorikom, bilo akcijama, nego bi baš zbog svog položaja kao male sile trebali zauzeti miroljubivu poziciju koja će pronaći kompromisna rješenja, za obje strane, a ne poticati daljnje sukobe. Ne smijemo zaboraviti da je u diplomaciji najvažnija komunikacija koja mora biti neprestana i stalno tražiti nova rješenja i alternativne opcije za međudržavne probleme. Osobno smatram da se politika treba temeljiti na kompromisu, a kompromis se mora temeljiti na poštovanju i razumijevanju interesa. Međutim, ukoliko se nađem u manjoj državi, nastojao bih poboljšati odnose i s takvim velikim državama u nekim drugim vanjskopolitičkim aspektima, kao što su kulturna ili gospodarska diplomacija.

Više