U vrijeme „hladnog rata“ mediji na Zapadu su mogli nekažnjeno napisati bilo kakve bajke o SSSR-u. Bilo je onih koji su zaista vjerovali da kod nas snijeg pada tijekom čitave godine i da na ulicama šeću medvjedi s „ušankama“ i balalajkama. Informacije nije bilo lako provjeriti – „željezna zavjesa“ je čvrsto štitila od kontakata sa sovjetskim građanima.
S padom „Berlinskog zida“ i napretkom računalnih tehnologija sve se kardinalno promijenilo. Globalizacija je učinila svijet bližim: danas u svakom trenutku možete pogledati televizijski kanal Russia Today ili otvoriti stranicu Russia Beyond the Headlines na hrvatskom jeziku i saznati najnovije vijesti iz Rusije. A možete i jednostavno kupiti kartu za izravan let od Zagreba do Sankt-Peterburga, provesti vikend u glavnom gradu „bijelih noći“ i sve vidjeti vlastitim očima.
Pojava alternativnih izvora informacija i slobodni pristup stavovima ruskih vlasti i diplomata o događajima u svijetu promijenili su stvari. Zapad, kojeg predstavljaju Sjedinjene Države i njihovi saveznici, po prvi je put u mnogo desetljeća izgubio „monopol na istinu“, isključivo pravo da iznosi jednu točku gledišta. Upravo je zahvaljujući našoj kritici postalo široko poznato da je Washington krivotvorio dokaze radi invazije na Irak – tamo do danas nije pronađeno oružje za masovno uništenje. Sjedinjene Države, koje pretendiraju na ulogu vođe liberalno-demokratskog svijeta i glavnog borca za ljudska prava, same sustavno krše ta prava: u nekim je državama dopuštena smrtna kazna, u zatvorima CIA-je se provode mučenja, a u zloglasnoj bazi Guantanamo Bay zatvorenici provode desetljeća bez suđenja i istrage. Washington je čitavom svijetu oduzeo pravo na privatnost uspostavivši globalni nadzor i prisluškivanje, uključujući i svojih saveznika. Rezultat boravka NATO-a u Afganistanu bio je taj da je, prema podacima UN-ovog Ureda za drogu i kriminal, gotovo sav heroin koji se može kupiti na ulicama Berlina, Pariza, Moskve ili Zagreba porijeklom iz Afganistana, dok prihodi od njegove prodaje financiraju terorizam. Zapadna podrška „obojenim revolucijama“ u regijama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, bombardiranje Libije i vojna pomoć antiasadovskim snagama, koje su gotovo u potpunosti prešle na stranu Islamske Države, doveli su do neviđene humanitarne katastrofe u regiji. Posljedice migracijske krize koje je uslijedila Hrvatska je osjetila i sama.
Ruski veleposlanik u RH Anvar Azimov / Izvor: Saša Zinaja
Zapad je imao mogućnost da konstruktivno prihvati kritiku i pokuša se promijeniti – da, primjerice, zatvori nehumani zatvor u Guantanamu i prestane bombardirati suverene države. Međutim, umjesto toga su započeli progoni upravo onih koji su dopustili da se neupitna idealna slika SAD-a dovede u pitanje.
Protiv Rusije je započet pravi informacijski rat, čija se suština svela na traženje negativnih činjenica, izvrtanje događaja, iskrivljavanje okolnosti. Jedan od prvih plasiranih mitova o Rusiji je bio onaj o poznatoj „ruskoj mafiji“. Zaista je 2002. godine, na samom početku predsjedništva Vladimira Putin, statistika ozbiljnih zločina u Rusiji bila zastrašujuća – primjerice, na 100 tisuća ljudi u prosjeku se događalo 30,2 ubojstva. Međutim, ta je brojka u 2015. pala na 10 ubojstava na 100 tisuća ljudi (u Moskvi – na 3,1). Za usporedbu, u Washingtonu taj pokazatelj iznosi 24,2 – drugim riječima, vjerojatnost da će vas ubiti na travnjaku ispred Bijele kuće osam je puta više nego u Moskvi. Slična je situacija i s mitom o „zastrašivanjima i ubojstvima novinarima“ u Rusiji: prema podacima međunarodne nevladine udruge „Odbor za zaštitu novinara“, u posljednje četiri godine naša se zemlja niti jednom nije našla na popisu zemalja u kojima su ubijeni medijski djelatnici. U Sjedinjenim Državama su u tom razdoblju ubijena tri novinara, a u Ukrajini, gdje je „sa slobodom govora sve u redu“, poginulo je njih devet – uglavnom Rusa ili proruski nastrojenih Ukrajinaca, no o tome se u zapadnim medijima ne piše.
I, naravno, možda najočitiji problem ljudskih prava na svijetu u očima Zapada – zakonodavna zabrana propagande homoseksualizma među maloljetnicima u Rusiji. Zapadni mediji se trude zaboraviti na to da je u više od 80 zemalja svijeta homoseksualizam kriminaliziran (u Rusiji nije), a da u zemljama saveznicama SAD-a u Perzijskom zaljevu LGTB osobama odrubljuju glave. Mi bi, međutim, po logici Zapada, trebali ukinuti „homofobni zakon“ i omogućiti homoseksualcima da svoj način života promoviraju u vrtićima i školama (i u isto vrijeme omogućiti članicama grupe „Pussy Riot“ da pjevaju i plešu u crkvama i džamijama).
Zaista je gnjusno bilo korištenje sporta kao instrumenta za politički pritisak. Prije Olimpijskih igara u Sočiju, zapadni mediji su pisali o njihovoj „lošoj organizaciji“ i predviđali im „apsolutni neuspjeh”, da bi na koncu sportaši i gosti koji su stigli kod nas priznali da je taj događaj bio jedan od najboljih u mnogo godina. Prava je podlost bio skandal s dopingom kojeg su napuhali zapadni mediji i radi kojeg su na koncu masovno diskvalificirani Rusi koji nikad nisu koristili nedopuštene supstance. Zapadni tisak nije briga za to što praktički čitava skijaška reprezentacija Norveške „boluje od astme“ i zbog toga dobiva zabranjene preparate, a, sudeći po popisima Svjetske antidopinške agencije WADA-e koji su procurili na internet, sportaše „u najvećim bolovima“ predstavljaju reprezentacije SAD-a, Velike Britanije i Njemačke: što je za jedne doping, za druge je dozvoljeni lijek. Mediji su u potpunosti ignorirali pismo generalnog direktora Međunarodnog olimpijskog odbora Christophea De Keepera, objavljeno na stranicama MOO 24. veljače, pola godine nakon skandala s dopingom, u kojem se govori o priznanju WADA-e da u mnogim slučajevima nije bilo dovoljno dokaza da se ruske sportaše sankcionira. Sljedeći krug antiruske kampanje počinje sada u vezi sa Svjetskim prvenstvom u nogometu 2018. godine. Već postoje materijali na kojima se za trening „borbenih navijačkih skupina“ objavljuju vesele ulične borbe povodom Maslenice kod zidina Izmajlovskog kremlja, a za prikaz „uplašenih stanovnika“ bake koje trguju na tržnici u blizini.
Važno je napomenuti da su se nakon antiustavnog državnog prevrata u Ukrajini 2014., koji je podržao Zapad, mediji u potpunosti prestali mučiti s potragom za činjenicama, argumentima i dokazima. A i zašto bi se trudili? Jednostavno mogu sve što kažu ruske vlasti proglasiti propagandom, mogu okriviti Kremlj za vođenje „hibridnog rata“, a svoje mišljenje mogu izdavati za konačnu istinu. Upravo je tako, bez ikakve istrage, Rusija optužena za umiješanost u pad malezijskog Boeinga MH-17 kod Ukrajine, bez da se stalo i razmislilo o tome kako to da se on našao iznad zone sukoba i zašto ukrajinske vlasti odbijaju dati snimke pregovora svojih kontrolora zračnog prometa s posadom. Na isti nas način optužuju za korištenje tisuća vojnika u Ukrajini, iako za to nitko od stotina novinara i promatrača OESS-a na istoku zemlje nije pronašao nikakve dokaze. Njih jednostavno nema!
Sirijska je priča izvan okvira dobra i zla. Prilično popularan mit o tome da je „migracijski val značajno narastao zbog intervencije ruske vojske u sirijske poslove“ u potpunosti odbacuje zajedničko izvješće Europola i Interpola, kao i podaci Europskog potpornog ureda za azil EASO (veljača 2016.), u kojima stoji da se broj sirijskih izbjeglica značajno smanjio od trenutka početka operacije Zračno-svemirskih snaga Rusije u Siriji. Svi novinari i aktivisti koji su Rusiju optuživali za civilne žrtve u Alepu su zašutjeli kada su počela stizati izvješća o smrti žena i djece u američkim zračnim napadima na Mosul. Znakovito je da su Sjedinjene Države pripremale javnost na invaziju na Irak više od godinu i pol, dok im je za donošenje odluke o napadu na Siriju trebao jedan dan. Nitko nije čak niti pokušao pričekati bilo kakve rezultate istrage o upletenosti vladinih snaga u kemijskom napadu. A i zašto bi?
Usput, sada kada su Sjedinjene Države izvršile čin agresije protiv Sirije i ugrozile živote ruskih vojnika, bit će zanimljivo čuti opravdanja onih koji su s pjenom na ustima tvrdili da se Rusija umiješala u američke izbore kako bi na vlast došao predsjednik Donald Trump, protiv kojeg je Kremlj „prikupio inkriminirajuće dokaze“.
Problem je u tome što svjesno širenje lažnih informacija o Rusiji šteti samom Zapadu. Tisuću puta izgovorena laž nikada neće postati istina, dok činjenice koje pobijaju mitove i izmišljotine o Rusiji diskreditiraju same autore tih bajki. A onda se ti autori čude zašto ljudi vjeruju u teorije zavjera o vlastima i zašto raste rejting tzv. „populista“, pa opet u tome vide „ruku Moskve“. Mi ne vodimo propagandistički, informacijski ili „hibridni“ rat protiv Zapada, jer za tako nešto jednostavno nema potrebe. Zapadni mediji sami podrivaju povjerenje ljudi u sebe i vodstvo svojih zemalja.
A najvažnije je to da taj informacijski rat ni na koji način ne pomaže vraćanju povjerenja između Rusije i Zapada, nastavljajući ometati ujedinjenje naših napora u borbi protiv zajedničkih izazova i prijetnji. Novinari koji su za to odgovorni nisu ništa bolji od terorista koji ubijaju ljude na ulicama naših gradova. No njima je draže ne razmišljati o tome i nastaviti kriviti Rusiju za sve svoje nevolje. Njihova igra antiruske propagande sve više počinje nalikovati na „ruski rulet“.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
