Rusija i Hrvatska - 25 godina od zahlađenja odnosa do prijateljstva

RBTH
Što se sve dogodilo između dvije zemlje u 25 godina.

25. svibnja 2017. obilježava se 25. godišnjica uspostave diplomatskih odnosa između Rusije i Hrvatske. To je dobra prilika da se sumiraju neki od rezultata ostvarenih u posljednjih četvrt stoljeća naših odnosa te da se ujedno prisjetimo povijesti rusko-hrvatskih kontakata koja zapravo broji više stoljeća.

Malo tko u Hrvatskoj zna da su još u 15. stoljeću, zahvaljujući prijevodima hrvatskog redovnika Benjamina, prvi put u ruskoj povijesti sve knjige Svetog Pisma okupljene u jednu Bibliju na slavenskom jeziku. U 17. stoljeću su gledišta poznatog hrvatskog teologa Juraja Križanića pridonijela razvoju filozofije i panslavizma u Rusiji – on je bio prvi koji je kod nas pokrenuo proces oslobađanja filozofije od crkvenog utjecaja. U 18. stoljeću je uz sudjelovanje hrvatskih pomoraca koje je carica Katarina II. vrbovala u Dubrovniku i Kotoru formirana moćna ruska flota.

Kako god bude završila priča s „Agrokorom“, nemoguće je poreći činjenicu da su krediti ruskih banaka od više od 1,5 milijardi dolara toj najvećoj hrvatskoj kompaniji dali pravu mogucnost i, u najmanju ruku, priliku za predah da riješi probleme s kojima se danas suočava.

Kao što pokazuje povijest, slavenski narodi jugoistočne Europe na isti su način nastojali uspostaviti blizak odnos s nama, s korištenjem ruskog autoriteta i utjecaja u borbi za vlastite interese, uključujući i u, istini za volju, međusobnim borbama. Hrvati nisu iznimka. Vođe hrvatskoj narodnog pokreta u 19. stoljeću - Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački i Ante Starčević – svoje su nade u postizanje neovisnosti od Habsburške Monarhije polagali prije svega na Rusiju. Tijekom Prvog svjetskog rata hrvatski su ratni zarobljenici aktivno prelazili na stranu ruske vojske, a nakon revolucije su se dobrovoljno pridruživali bijelgardejskom pokretu. Nakon Listopadske revolucije 1917. „bijela emigracija“ je dala značajan doprinos razvoju znanosti, obrazovanja i kulture Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je postala jedna od vodećih republika socijalističke Jugoslavije u razvoju gospodarskih odnosa s RSFSR-om.

Krajem 2015. je javno dioničko društvo „Silovije Mašini“ zajedno s društvom s ograničenom odgovornošću „IK 'Tehnopromeksport'“ završilo najveći projekt u bilateralnim odnosima – izgradnju trećeg energetskog bloka od 230 megavata za termoelektranu „Sisak“. Vodeće ruske kompanije zainteresirane su za realizaciju drugih perspektivnih inicijativa u elektroenergetici, brodogradnji, robotici i bankarstvu.

Nažalost, u Hrvatskoj se sve više zaboravlja na to kako je ranih 1990-ih Moskva aktivno pokušavala spriječiti krvoproliće na ovom području. Na zalasku svoje karijere Mihail Gorbačov, u listopadu 1991. godine, koristeći autoritet Sovjetskog Saveza, nije dopustio bombardiranje Zagreba. Moskva je, za razliku od Amerikanaca i Europljana, bila jedina koja je tada odgovorila na molbu Hrvata te je spriječila ozbiljnu štetu i civilne žrtve. Danas je Zagreb mogao izgledati sasvim drugačije.

U isto je vrijeme sovjetsko rukovodstvo pokušavalo pomiriti vođe republika Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana, pozvavši ih krajem listopada 1991. godine u Moskvu. Međutim, kolaps SSSR-a i događaji koji su uslijedili nisu dopustili Rusiji da dalje nastavi raditi na deeskalaciji krize u Jugoslaviji. Inicijativa po tom pitanju prešla je na zemlje Zapada, a sukobi, koji su postali jedni od najkrvavijih u povijesti moderne Europe, nisu se uspjeli izbjeći.

Izgradnja suradnje s Rusijom imala je svoje prednosti za hrvatske vlasti i nakon završetka sukoba. Prema memoarima bivšeg veleposlanika Hrvatske u Rusiji Hide Biščevića, tijekom svog posljednjeg posjeta Moskvi 1998. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se požalio da čak ni svi njegovi savjetnici ne razumiju važnost razvijanja kontakata s Moskvom.

Naš interes za suradnju Hrvati su podržavali izjavama o spremnosti na kupnju ruskog oružja, o izgradnji suradnje u industriji nafte i plina – uključujući izgradnju ogranka naftovoda „Družba“ do jadranske obale („Družba-Adria“), čime bi se stvorila dodatna izvozna ruta za transport nafte na svjetska tržišta, uključujući i ono sjevernoameričko. U proteklih je 25 godina Rusija u Hrvatsku uložila skoro 500 milijuna dolara (10 puta više nego, primjerice, SAD). Razvoju hrvatskog gospodarstva u velikoj je mjeri pridonio bankarski kapital iz Rusije. Kako god bude završila priča s „Agrokorom“, nemoguće je poreći činjenicu da su krediti ruskih banaka od više od 1,5 milijardi dolara toj najvećoj hrvatskoj kompaniji dali pravu mogucnost i, u najmanju ruku, priliku za predah da riješi probleme s kojima se danas suočava. U brodogradilištima u Rijeci, Puli, Splitu i Trogiru od 1993. je za Rusiju izgrađeno oko pedeset brodova u vrijednosti od gotovo 1,5 milijardi dolara.

Širenje NATO-a na istok, „obojene revolucije“ i politika „Istočnog partnerstva“ u našem neposrednom susjedstvu, gruzijska i ukrajinska kriza redovito su podizali stupanj napetosti u odnosima između Rusije i Zapada. To je neminovno utjecalo na kretanja rusko-hrvatske suradnje. Zagreb je, nakon što je zadaću ulaska u EU i NATO postavio za nacionalni strateški prioritet, „sinkronizirao“ svoju vanjsku politiku s Bruxellesom.

Kao rezultat toga su počeli se pojavljivati „prepreke“ – prije svega u sferi gospodarske suradnje. Hrvatska je povukla svoju suglasnost za sklapanje ugovora o realizaciji projekta „Družba-Adria“, potpisanog 2002. godine, kao i za sporazume o izgradnji ogranka plinovoda „Južni tok“ na području Hrvatske, postignute u Moskvi 2010. Ruskim tvrtkama nije odobrena kupnja hrvatskog naftnog koncerna „INA“ niti pravo na razvoj naftnih koncesija, iako su naše ponude bile mnogo povoljnije od ostalih sudionika natječaja. Hrvatski uvoz u Rusiju smanjivao se kako se Zagreb približavao Europskoj uniji: dio hrvatskih dobavljača preusmjerio je svoju robu kroz Srbiju, koja je s Rusijom sačuvala sporazum o slobodnoj trgovini za niz trgovačkih naziva.

Postupno su nestali politički kontakti na najvišoj razini. Znakovito je da od 2010. nije održana niti jedna plenarna sjednica bilateralne međuvladine komisije za trgovinsko-ekonomsku i znanstveno-tehničku suradnju, kao niti jedan punopravni susret na visokoj razini. Uoči ulaska u EU Hrvatska je bila prisiljena ukinuti pojednostavljeni vizni režim za Ruse.

Poboljšanju naših odnosa također nije doprinijela odluka Zagreba o slanju vojnika u sastav kontingenta NATO-a u Litvi i Poljskoj 2018. i o stvaranju radne grupe pri Vladi Republike Hrvatske o suradnji s Ukrajinom radi prenošenja hrvatskog iskustva „mirne reintegracije okupiranih teritorija“ Kijevu – strukture paralelne „normandijskom“ formatu i sporazumima iz Minska, čiju provedbu ukrajinske vlasti pokušavaju izbjeći pod bilo kojim izgovorom.

Praćenje politike Zapada prema Rusiji dovelo je 2000-ih do ozbiljne financijske štete, prvenstveno za sam Zagreb. Nakon što se Hrvatska (kao članica Europske unije) priključila sankcijama protiv Rusije i nakon što smo mi uveli uzvratne mjere, hrvatski uvoz poljoprivrednih proizvoda u Rusiji gotovo je u potpunosti zaustavljen. Iz tog je razloga, kao i zbog pada cijena ugljikovodika koji su činili više od 90% robne razmjene, trgovinski promet pao na 800 milijuna dolara (2000-ih je iznosio oko 2 milijarde dolara godišnje). Nakon uvođenja viza eksponencijalno je pao broj turista iz Rusije. Tvrtku „INA“, za koju su interes iskazali ruski investitori, preuzeo je mađarski „MOL“ – o nastavku ove priče nema smisla govoriti. Kupci prava na naftnu koncesiju, koju 2015. „Gazpromneftu“ nisu dozvolili kupiti, do danas Hrvatskoj nisu platili niti lipe. Projekt „Nabucco“, na koji su Hrvati računali nakon što su odustali od „Južnog toka“, sigurno je „umro“, a njegova alternativa „Južni plinski koridor“ se u fazi projektiranja nalazi mnogo godina. O gubitku profita od tranzita ruske nafte putem naftovoda „Družba-Adria“ nema se što ni reći.

Kod hrvatskih je susjeda koji nisu dio Europske unije i u kojima nisu stavljali prepreke ruskim investicijima njihov obujam stalno rastao. Ulaganja u gospodarstvo Bosne i Hercegovine su za trećinu veća od onih u hrvatsko gospodarstvo, a u Srbiju – 10 puta veća.

Pritom desetljeća dominacije Europske unije u gospodarskoj sferi Hrvatske nisu spriječila industrijski pad, zatvaranje velikih poduzeća (posebice onih koje su bile u mogućnosti konkurirati biznisu EU), pad životnog standarda stanovnika, globalni odliv radne snage u zemlje EU.

Ovdje je prikladno prisjetiti se riječi Jurja Križanića, koji je u 17. stoljeću s gorčinom primijetio da se „Europljani svih kršćanskih naroda Slavena smatraju barbarima, i nema kraja uvredama koje nama, Slavenima, nanose drugi narodi“.

Do 25. godišnjice diplomatskih odnosa Rusija i Hrvatska su stigle uz široko iskustvo – od prijateljstva i suradnje do hlađenja kontakata, pa čak i neprijateljskih napada na nas. Lako možemo usporediti prednosti i gubitke svakog od proživljenih razdoblja za interese naših zemalja i građana. Siguran sam da će trezveni pristup, slijeđenje nacionalnih gospodarskih interesa, iskustvo uspješnije suradnje hrvatskih susjeda s Rusijom, od kojih su neki također članovi Europske unije i NATO-a, u konačnici dovesti do nastavka normalne i obostrano korisne bilateralne suradnje.

Zadovoljni smo što smo s trenutnim hrvatskim rukovodstvom uspjeli kročiti na taj put. U veljači ove godine se „na marginama“ Konferencije o sigurnosti u Münchenu održao susret hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Stiera sa Sergejem Lavrovom. 23. svibnja je nakon 11 godina duge pauze Moskvu posjetio hrvatski ministar vanjskih poslova. Nakon duge pauze nastavljene su međuministarske konzultacije o globalnim, regionalnim i bilateralnim pitanjima. Postupno oživljava i međuparlamentarna suradnja – u narednim se mjesecima planiraju uzajamni posjeti delegacija dviju zemalja. Intenzivirala se suradnja na području kulture: od 2016. smo uspjeli redovno održavati Dane Sankt-Peterburga u Zagrebu, a od 2018. ćemo imati i Dane Moskve. To znači organizaciju gala koncerata zvijezda ruskog baleta, gostovanja brojnih glazbenih i kazališnih skupina, izložbi iz dvaju glavnih gradova, koje hrvatska publika uvijek dočekuje s oduševljenjem. Sastanak radne grupe dviju zemalja za trgovinsko-gospodarsku suradnju održan u travnju, kao i planirani susreti radnih grupa za energetiku i turizam, dat će dodati poticaj za nastavak rada rusko-hrvatske međuvladine komisije i jačanje naše suradnje u cjelini.

Postoje planovi da se krajem godine organizira bilateralni kontakt na najvišoj razini.

Rusija je uvijek bila i ostaje otvorena za suradnju. Za razliku od drugih zemalja, mi se s pravom smatramo velikom silom, ne zbog toga što smo u stanju kontrolirati druge i nametati im svoje norme i pristupe, već zahvaljujući sposobnosti da donosimo korist u ime opće sigurnosti i ekonomskog prosperiteta. Naša dostignuća govore više od riječi.

Više