Anvar Azimov: Sva istina o interesima Rusije u jugoistočnoj Europi

Saša Zinaja
Ruski veleposlanik u RH ekskluzivno o ruskoj politici i interesima te države na prostoru jugoistočne Europe.

Regija jugoistočne Europe tradicionalno je važna za vanjsku politiku Rusije. Vežu nas zajednička povijest i jake prijateljske veze s narodima ovog dijela Europe, a s mnogima dijelimo i slavenske korijene te kulturno-jezičnu bliskost.

Dramatični događaji u SSSR-u i Jugoslaviji početkom 90-ih godina prošlog stoljeća predstavljali su ozbiljan izazov za sve nas. U razdoblju od 1990. do 1991. godine Moskva je poduzela niz diplomatskih koraka za rješavanje situacije u Jugoslaviji, no kolaps SSSR-a i događaji koji su uslijedili nisu dopustili Rusiji da dalje nastavi raditi na deeskalaciji krize u Jugoslaviji. Inicijativa po tom pitanju prešla je na zemlje Zapada, a sukobi, koji su postali jedni od najkrvavijih u povijesti moderne Europe, nisu se uspjeli izbjeći.

Od druge polovice 1990-ih najvažniji smjer ruske politike bila je podrška procesa obnove nakon prestanka sukoba, izgradnja dobrosusjedskih odnosa u regiji. Po tom se pitanju naši stavovi u mnogo toga podudaraju s hrvatskima. Rusija je jedan od sudionika rješavanja situacije u Bosni. Kao jedni od jamaca Daytonskog sporazuma, mi se zalažemo za suverenitet i teritorijalni integritet BiH, decentralizirani sustav odlučivanja, strogo pridržavanje načela kompromisa i konsenzusa. Poput Hrvatske, smatramo da ključ za održivi razvoj BiH leži u istinskoj jednakosti sva tri konstitutivna naroda – Hrvata, Srba i Bošnjaka -, zajamčenoj Daytonskim sporazumom. Vjerujemo da su najveću štetu tom principu nanijeli prije svega postupci Visokih predstavnika u BiH. Smatramo da prisutnost OHR-a više nije potrebna i da punu odgovornost za ono što se događa u zemlji moraju preuzeti sami građani Bosne i Hercegovine.

Mi smo dugi niz godina bezuspješno pokušavali skrenuti pozornost međunarodne zajednice na ozbiljnost prijetnje širenja radikalnih ekstremističkih ideja u BiH. Ukazivali smo na potrebu da se od strane međunarodnih i nacionalnih mjerodavnih institucija, uključujući u kontekstu regionalne suradnje, pažljivo prate aktivnosti islamskog podzemlja.

Odavno smo redovito upozoravali na opasnost od islamskog ekstremizma koji dolazi s Kosova, o kojoj su u posljednje vrijeme počeli govoriti zapadni mediji i nevladine organizacije. Odsustvo stvarne vladavine prava u regiji, zajedno s osiromašenjem stanovništva, tamo stvara „sigurnosni vakuum“, koji omogućava radikalnim skupinama da lakše vrbuju militante. Sve se to moglo izbjeći da se političko rješavanje pitanja Kosova provodilo u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1244. Gotovo deset godina je prošlo od jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova od strane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, kršeći međunarodno pravo, no situaciji u regiji u sferi sigurnosti, međuetničkih odnosa, gospodarstva, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije i trgovine drogom samo je degradirala.

 / Saša Zinaja / Saša Zinaja

Na sličan način našu zabrinutost izaziva i uloga vanjskih aktera u unutarnjepolitičkim poslovima Makedonije, koja je krizu u ovoj zemlji produljila za nekoliko godina. Danas u podršci vlasti Albanije i kosovske kvazi-države vidimo otvoreno miješanje SAD-a i Europske unije u poslove neovisne suverene države. Oni pokušavaju na vlast u Makedoniji dovesti opoziciju koja je izgubila na izborima, koristeći albansku manjinu. Cijena za to će biti usvajanje takozvane „tiranske platforme”, otvoreno provokativnog dokumenta u duhu ideje „Velike Albanije”. On ide daleko izvan okvira Ohridskog sporazuma kojim je okončan sukob 2001. godine, a njegova realizacija puna je podrivanja ustavnih temelja, uništavanja makedonske državnosti i raspada zemlje. Nadamo se da je Zapad svjestan mogućih posljedica svojih postupaka. Radi se o opasnosti od destabilizacije cijele regije, a Hrvatska je prva od zemalja Europske unije koja će to osjetiti na svojoj koži. Možda još ima vremena da se Makedoncima da da sami odlučuju o svojoj sudbini – bez uplitanja izvana?

Žao nam je što je Crna Gora pod vanjskim pritiskom odlučila izdati višestoljetne bliske odnose s nama, popuštajući pred provokativnim ultimatumom Zapada - „ili s Rusijom, ili s Europom”. Svojedobno nam se Europska unija obratila s molbom da uvjerimo Crnogorce da ne održe referendum o pitanju njihovog odcjepljenja od Jugoslavije u 2006. Nismo intervenirali, ostavljajući Crnogorcima da sami odrede svoju budućnost. Čini se da je sadašnje rukovodstvo Crne Gore zaboravilo na to te se sada, nadajući se članstvu u Europskoj uniji, priključilo antiruskoj histeriji. Napuhujući mit o našem uplitanju u njihove izbore gdje se, istina, gube u svjedočenjima, imenima i prezimenima Rusa koji su navodno u to uključeni, gube dokaze kojih izgleda da uopće nije niti bilo, i nisu u stanju naći neke koliko-toliko čvrste dokaze. Vjerujem da će ovo razdoblje rusofobije uskoro proći, jer je jednostavno nemoguće ignorirati mišljenje vlastitog naroda.

Zapadna paranoja u vezi s našim normalnim odnosima s dugogodišnjim partnerima u ovoj regiji je po pitanju Srbije nevjerojatna. Upečatljiv primjer je  odnos Europske unije prema Rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu, namijenjenom likvidaciji posljedica prirodnih i tehnogenih katastrofa. Upravo je kroz taj centar Rusija pomagala tijekom velikih poplava i požara, uključujući i na području samih zemalja EU. Unatoč tome, Bruxelles aktivno sprječava da Centar postane regionalan, i u tisku se nastavljaju širiti namjerne laži o tome da je on neka vrsta vojne baze.

U to vrijeme nismo osporavali tezu naših zapadnih partnera da će proces integracije zemalja jugoistočne Europe u Europsku uniju osigurati ovdje stabilnost i gospodarski rast. Danas je Europska unija prisutna u svim aspektima života zemalja u regiji. Istovremeno rijetko tko situaciju u ovom dijelu Europe naziva stabilnom i predvidljivom. Desetljeća dominacije Europske unije u ekonomskoj sferi nisu spriječila industrijski pad, zatvaranje velikih industrija (posebice onih koje su bile u mogućnosti konkurirati biznisu EU), pad životnog standarda stanovnika, globalno propuštanje radne snage u zemlje EU. Europska integracija nije postala niti je mogla postati lijek za sve bolesti.

Osim toga, Europska unija je počela razmatrati jugoistočnu Europu kao sferu svog ekskluzivnog utjecaja. U kontekstu događaja u Ukrajini smo na svoje oči vidjeli kakav je pritisak izvršen na zemlje u regiji kako bi ih se prisililo da se pridruže sankcijama EU protiv Rusije, ne uzimajući u obzir specifične nacionalne interese i tradicionalne veze. Takvi odnosi Bruxellesa sa zemljama u regiji više podsjećaju na srednjovjekovne odnose vladara i vazala, a ne ravnopravnih partnera u 21. stoljeću.

Mi nismo protiv Europske unije i njezine prisutnosti u regiji jugoistočne Europe. Nismo protiv europske integracije regije. Za nas je važno da njihovo približavanje Europskoj uniji ne stvori nove podjele u Europi, da se ne koristi kao instrument nepravedne ekonomske borbe Bruxellesa s drugim neregionalnim igračima. Potrebno je pronaći mehanizme koji bi omogućili zemljama jugoistočne Europe da imaju koristi od svog zemljopisnog položaja, od bliske suradnje s partnerima i na Zapadu, i na Istoku, bilo da se radi o Turskoj, Kini ili Rusiji.

Mi smo i dalje kategorički protiv širenja NATO-a u regiji. Taj „rudiment hladnog rata“ odavno nije u stanju boriti se protiv suvremenih izazova i prijetnji i stoga smisao svog postojanja vidi u opoziciji Rusiji. Nakon više od dvadeset godina prisustva saveza u regiji, ona nije postala sigurnija. Čak se i u državama NATO-a u jugoistočnoj Europi stanovništvo i dalje boji novih sukoba, a čitava regionalna politika saveza se svodi na „odvraćanje“ Rusije.

Zapadu je već odavno vrijeme da prestane u svojim geopolitičkim igrama koristiti ovu regiju koja je već mnogo propatila, da prestane dijeliti zemlje po principu – „tko nije s nama, taj je protiv nas“. U Europi je potrebno graditi zajedničku, ravnopravnu i nedjeljivu sigurnost, u kojoj će članicama NATO-a, Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti i neutralnim zemljama biti jednako ugodno.

Za razliku od mnogih naših zapadnih partnera, mi smo otvoreni za suradnju sa svim zemljama jugoistočne Europe, bez obzira na njihovu blokovsku pripadnost ili članstvo u bilo kakvim savezima. Nama nije važno jesu li na vlasti euroskeptici ili oni vjerni Europskoj uniji, katolici ili pravoslavci. Zdrava konkurencija korisna je za sve.

Htio bih napomenuti da je Rusija u gospodarstvo zemalja u regiji uložila milijarde eura, a naš se godišnji trgovinski promet također broji u milijardama. Nama je u jako interesu da se socijalno-ekonomska situacija ovdje poboljša – od toga će koristi imati obični građani naših zemalja. Za nas najmanje interesa predstavlja destabilizacija regije, jer zaista imamo što za izgubiti.

Agresija Sjedinjenih Država i njihovih partnera protiv suverenih država, širenje NATO-a na Istok, „obojene revolucije“ i politika „Istočnog partnerstva“ u susjednom nam inozemstvu te gruzijska i ukrajinska kriza redovito su podizali stupanj napetosti u odnosima Rusije i Zapada. To je neminovno utjecalo na tendencije u rusko-hrvatskoj suradnji. Zagreb je, nakon što je zadaću ulaska u EU i NATO postavio za nacionalni strateški prioritet, bio prisiljen „sinkronizirati“ svoju vanjsku politiku s Bruxellesom. Kao rezultat toga, od 2009. godine (kada je Hrvatska ušla u NATO) su postupno nestali politički kontakti između naših zemalja, Zagreb je jednostrano izišao iz velikih investicijskih sporazuma u energetskom sektoru, uoči pristupanja Europskoj uniji je ukinuo pojednostavljeni vizni režim za Ruse, nakon protuustavne promjene vlasti u Ukrajini koju je podržao Zapad je podržao uvođenje antiruskih sankcija i preuzeo odgovornost za slanje vojnika u sastav kontingenta NATO-a na granici s Rusijom.

Ipak, nadamo se da će povodom 25. obljetnice uspostave rusko-hrvatskih diplomatskih odnosa, koju ćemo obilježiti 25. svibnja, realni, pragmatični pristup i primat nacionalnih interesa potaknuti oživljavanje rusko-hrvatske suradnje. Rusija je zainteresirana za razvoj čitavog kompleksa odnosa u ekonomskoj, znanstveno-tehničkoj i kulturnoj sferi. Smatramo da je potrebno intenzivirati vanjskopolitički dijalog. U vezi s time je između Moskve i Zagreba razrađena „karta puta“ političkih kontakata, u skladu s kojom su početkom godine u Zagrebu održane ministarske konzultacije u Münchenu – sastanak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera s ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejem Lavrovom. Do kraja godine se planiraju važni kontakti strana na različitim razinama, osmišljeni kako bi pojačali političke kontakte između naših dviju prijateljskih zemalja.