Je li "ruska duša" doista toliko posebna?

"Zagonetna ruska duša" često se spominje u člancima i turističkim vodičima posvećenim Rusiji. Mnogi autori predlažu čitatelju da se prošeta po nekom drevnom ruskom gradu gdje ima starinskih tvrđava i crkava s kupolama u obliku lukovice, gdje vas domaćini dočekuju u narodnoj nošnji i nude palačinke s kavijarom.

Ali što će ostati ako odbacimo te idilične slike? Postoji li zaista specifična "ruska duša" ili je to još jedan u nizu stereotipa vezanih za Rusiju?

Tko je prvi govorio o "ruskoj duši"?

Ovaj je pojam postao poznat u inozemstvu zahvaljujući klasičnoj ruskoj književnosti. Možda ga je prvi spomenuo najveći ruski pjesnik Aleksandar Puškin (glavna je junakinja njegovog romana u stihovima "Jevgenij Onjegin" Tatjana "s ruskom dušom"). Fjodor Dostojevski također ga je dva puta spomenuo ("Ruska je duša pomrčina", "Idiot"), a filozof Nikolaj Berdjajev dao je svoje tumačenje ovog pojma ("U duši ruskog naroda ima ista takva neobuhvatnost, bezgraničnost, ustremljenost u beskonačnost, kao i u ruskoj ravnici", "Ruska ideja"). Razmišljanja o ruskoj duši možete pronaći kod najboljih ruskih pisaca. O njoj su pisali Ivan Turgenjev, Lav Tostoj, Nikolaj Gogolj i Anton Čehov, tj. praktički svaki pisac "zlatnog vijeka" ruske književnosti. 

Najveća bujica zanimanja za "rusku dušu" zapljusnula je svijet u sovjetskom razdoblju, kada se na karti svijeta pojavila nova zemlja i mnogi su pokušavali shvatiti ljude koji u njoj žive. Poslijeratna željezna zavjesa i izolacija od "kapitalističkog Zapada" iznjedrila je ogroman broj nevjerojatno pretencioznih mitova. Navodno u Rusiji svi piju votku i sviraju balalajku, a po ulicama se šeću divlji medvjedi (doduše, medvjedi to ponekad stvarno rade). Po svemu sudeći, ruske turističke agencije i same su bile zainteresirane da što više "rusificiraju" putovanje stranaca ovom ogromnom zemljom. Turistima se pokazivala arhitektura Zlatnog prstena, luksuzni dvorci Sankt-Peterburga i pravoslavne crkve Moskve s kupolama u obliku lukovice. U restoranima su im se nudile palačinke i boršč, a zabavljali su ih ruski narodni izvođači. Tadašnji žitelji SSSR-a zapamtili su samo ono što im je bilo dozvoljeno vidjeti i što im se prikazivalo, između ostalog i u vezi s "ruskom dušom". Taj je izraz postao neka vrsta ruskog brenda. Što uopće nije ni tako loše.

Što misle naši čitatelji?

Pitali smo naše čitatelje vjeruju li oni u specifičnost ruske duše. 

Ispostavilo se da većina njih vjeruje. Kao argument u prilog njezinog postojanja najčešće se navodi ruska klasična književnost. Pored toga, zaista je zanimljivo vidjeti kako naši čitatelji citiraju velike ruske pisce!

"Svako tko poznaje Dostojevskog zna i za zagonetnu rusku dušu. Mislim da su 'Braća Karamazovi' najbolji uvod u poznavanje ruske duše", piše Kunal Ganguly. "Za mene je to oličenje veze s drugima koju Rus osjeća. To je zajednička povijest, mitologija i književnost – sve to povezuje svaku rusku dušu jednu s drugom. To je nešto poput finoće Sonje i Ljevina, ali s nevinošću kneza Miškina i unekoliko tajanstvenosti kao kod starca Zosime." 

"Ruska duša, obavijena velom tajne, posjeduje sljedeće osobine: ona voli, brižna je, humana, puna poštovanja prema drugima, nježna je i neobična, pomalo praznovjerna, dobro obrazovana, viteška, zagonetna, pomalo sumorna, daržljiva, sposobna za jake osjećaje i sklona eksperimentiranju", kaže Mohamed Rafi.

Peti Stefanov kaže da su Rusi maksimalisti. "Vi sve radite ekstremno dobro, najbolje, idealno, ili ekstremno loše, ali sva su ta djela u ravnoteži, i to mi se sviđa", piše on. "Ja to doživljavam kao ruski duh."

Sandra Vasić opisuje rusku dušu kao "toplinu i dobrotu prema bližnjima, koja ne traži ništa zauzvrat, plus neobjašnjiva tajna". Naravno, među odgovorima je bilo različitih mišljenja, pa i onih koji kažu da "ruska duša ne postoji" i da su "tajanstvene duše svuda oko nas".

Je li duša isključivo ruska?

Danas ima sve više stranaca koji smatraju da je "zagonetna ruska duša" običan stereotip. Takav stav oni potkrepljuju prije svega činjenicom da su svi ljudi različiti i da u Rusiji ne žive samo Rusi, nego 200 različitih etnosa.

Jedan od njih je njemački pisac Jens Siegert koji gotovo 30 godina živi u Moskvi i iskreno voli Rusiju. "Svi pričaju o 'zagonetnoj ruskoj duši', ali to ne postoji! Isto tako bismo mogli govoriti o njemačkoj duši, francuskoj duši itd. Ljudi u svakoj zemlji imaju svoje nacionalne osobine i različiti mentalitet. Termin 'ruska duša' nivelira svu složenost i raznovrsnost ruskog naroda. To je isto kao kada bi se iznosila samo prosječna temperatura tijekom godine bez krajnjih vrijednosti."

S njim se slaže britanski novinar Roland Oliphant i ističe da je Rusija "neshvatljivo velika zemlja" gdje žive vrlo različiti ljudi u vrlo različitim geografskim, kulturnim i socijalnim uvjetima.

"Najveći je problem s koncepcijom ruske duše u tome da nije moguće reći na koga se ona konkretno odnosi", piše on. Sve u svemu, on smatra da će kroz par desetljeća ovaj termin zastarjeti i nestati.

A što vi mislite?