Tko su Itelmeni, "Indijanci" s padina kamčatskih vulkana?

Oko stotinu ljudi pleđe na zelenoj travi uz ritmične zvuke tamburina. Okružuju ih promatrači i događaj snimaju na svoje pametne telefone. "Predvodnik" u centu kruga, šaman širokih ramena i duge crne kose, visok gotovo dva metra, ima mikrofon. Na njegov se znak cijela ta gomila ljudi u tradicionalnim nošnjama počinje njihati lijevo-desno, kao morski val.

To je Alhalalalaj, itelmenska obredna svečanost na kojoj se svake godine okupljaju svi narodi sjevera. "Ne bi me čudilo da za koju godinu kažu da je Alhalalalaj njihov praznik", ljubomorno govori Oleg Zaporocki, jedan od kamčatskih "Indijanaca".

Svi sjeverni narodi Rusije su, općenito uzevši, genetski srodnici Indijanaca iz Sjeverne Amerike, ali Itelmeni iz nekog razloga u većoj mjeri od drugih sebe doživljavaju kao indijanske rođake. Ako ništa drugo, tu činjenicu ne pokušavaju sakriti, zaboraviti ili osporiti. Srodno indijansko pleme iz Kanade čak im je jednom prilikom poklonilo svoje nošnje i Itelmeni ih sada ponosno nose.

No u Rusiji se malo zna o Itelmenima. Čak i manje nego o Evenkima ili Korjacima. Ako bi postojala rang-lista popularnosti ruskih sjevernih naroda, Itelmeni bi jednu od najnižih pozicija podijelili s narodom Ainu, čije se prisustvo u Rusiji službeno osporava već 41 godinu. Da nema itelmenskog Alhalalalaja, za njih bi znali možda samo etnografi.

Za vrijeme praznika održava se plesni maraton, a to je 15-16 sati divlje energije. Zaustavljanje je zabranjeno. 17 sati i 5 minuta je posljednji rekord koji su postavili Andrej Katavinjin ("Koritev") i Darina Etante ("Mengo"). Tako su dugo oni plesali bez prekida.

Ljudi koji plešu

"Oni koji ovdje žive" - to je značenje riječi Itelmen. Ovo je jedan od starosjedilačkih naroda Kamčatke, ali u drugoj polovici 19. stoljeća živjeli su samo na zapadnoj obali poluotoka, uslijed vojnih sukoba s kozacima i Rusima.

Danas je centar itelmenskog života malo selo Kovran u Tigiljskom rajonu. Kako biste do njega stigli iz Moskve trebate podnijeti osam i pol sati leta do Petropavlovska-Kamčatskog, a zatim još deset sati truckanja u automobilu do naselja Eso, pa još sat i pol helikopterom do drugog sela, Ust-Hajrjuzovo, odakle vam treba još četrdeset minuta terenskim vozilom preko tundre duž obale Ohotskog mora. "Poželjno je da stignete za vrijeme oseke, kako vas val ne bi odnio u more. I to se ovdje događalo", savjetuju iskusni putnici.

"Do 9. godine sam živjela u Kovranu, 1997.-98. godine tamo je živjelo oko 200-300 Itelmena, po mojoj procjeni. A zatim smo se preselili u selo Eso. Danas tamo žive moji rođaci. Itelmena je tamo malo, 30-ak ljudi", kaže Uljana Halojmova. Ona se preselila u Sankt-Peterburg, "jer se tu može razvijati i učiti". Radi kao majstorica za masažu. Na najpopularnijoj ruskoj društvenoj mreži Vkontakte grupa "Itelmeni" ima samo 35 članova, uključujući Uljanu. Prema popisu iz 2010. godine, 3093 osobe u Rusiji sebe smatraju Itelmenima.

Ovi starosjedioci Kamčatke prvi su put detaljno opisani u 17. stoljeću. Tada ih je bilo gotovo 17 tisuća. Zimi su živjeli u poluzemunicama-polujurtama, a ljeti prelazili bliže rijeci, u jurte-sojenice. Itelmeni su vjerovali u duhove, bili su animisti i, prema etnografima, u stara su vremena prakticirali "zračno" sahranjivanje: preminulu novorođenčad su sahranjivali u duplji drveta.

Međutim, asimilacija s Rusima je uzela maha. U 18. stoljeću su mnogi Itelmeni već prešli stanovati u ruskim drvenim kućama (izbe), u 19. su primili kršćanstvo, a ruska prezimena su dobivali po prezimenima svećenika i crkvenoslužitelja svoje parohije. Način života vezan za ribarenje, koje im je u krvi, opstaje do danas, premda se time bave samo pojedinci. U sjećanju svakog člana zajednice ostaju samo legende koje poznaje svako itelemensko dijete i unutrašnja uvjerenja koja su formirana kroz stoljeća. Na primjer, ne plaše se smrti i ne osuđuju samoubojstvo. Itelmeni smatraju da kada život više ne donosi radost, čovjek sam može ostvariti prijelaz u "gornji svijet".

Korijeni

Itelmeni su u izvjesnom trenutku počeli naglo gubiti povezanost sa svojim korijenima. Itelmenski jezik je 1989. godine bio materinji samo za oko 20% Itelmena. Na njemu su mogli govoriti samo oni kojima je bilo preko 50 godina. Uljanina obitelj je bila vrlo bliska jeziku. Njezina baka, Klavdija Halojmova, bila je lingvistkinja i 80-ih je počela raditi na prvom udžbeniku itelmenskog jezika. No čak se i u njihovoj obitelji govorio ruski, uz ubacivanje itelmenskih riječi u govor.

Uljana kaže da danas osobno ne poznaje nikoga tko govori itelmenski, zna jezik ili barem pismo, i dodaje: "Većina u našem naselju Kovran je jednostavno asimilirana. Alkohol je stvarni problem."

Očigledno su ovaj kulturni pad, kao i populacija u izumiranju, potaknuli Itelmene da preuzmu odgovornost za svoj opstanak. Od države su imali malo pomoći. Itelmeni su 1989. sami među prvima u zemlji osnovali svoju građansku organizaciju pod imenom Vijeće za obnovu Itelmena Kamčatke "Thsanom". Na njezinom čelu se našao Oleg Zaporocki. Oni su osnovali ansambl narodnih igara, koji je stekao popularnost i obišao Europu, a od lokalnog praznika zahvalnosti Alhalalaja u podnožju uspavanog vulkana napravili su sjeverni brend i svoj ideološki oslonac. "To je, po mom mišljenju, naš najveći uspjeh", smatra Zaporocki.

A prošle godine je, kako su objavili lokalni mediji, još jedna poznata Itelmenka postala direktorica plesnog ansambla Lidija Kručinjina. Ona je osvojila prvo mjestu na natjecanju visoke mode narodne nošnje u Moskvi. Njezine kreacije su napravljene od riblje kože.