Kako je Rusko Carstvo ratovalo s nepokornim Čukčima

Obično se smatra da je proces osvajanja Sibira, a kasnije i ruskog Dalekog istoka, počeo 1581. godine pohodom Jermaka Timofejeviča i njegovih kozaka protiv Sibirskog kanata. Jermaka su angažirala braća Jakov i Grigorij Stroganov. Oni su najprije dobili posjede duž rijeke Kame i rudnike soli u Solj-Vičegodsku, da bi odatle krenuli dalje na istok, gdje su naišli na nepremostivi ostatak Zlatne Horde. Kan Kučum je zaista predstavljao opasnost te je stoga car Ivan IV. Grozni dozvolio braći Stroganov da unajme kozake i na taj način riješe problem.

Čukotska obitelj ispred svog doma.

Javna domena

Tako je razbijen Sibirski kanat, posljednja prepreka na putu ruskih pionira. Poslije toga su oni počeli zaposjedati nove teritorije, a kozaci su postali glavna udarna snaga kolonizacije. Jedni su dobrovoljno odlazili iz europskog dijela Rusije u potrazi za plijenom, drugi su bili najamnici, a treći potomci prvih doseljenika. Kretali su se rijekama i ubirali danak od autohtonih naroda. Nije imalo smisla ostati na jednom mjestu, jer je samo teritorij Južnog Sibira bio pogodan za zemljoradnju, a i caru su bili potrebni novi podanici koji su mogli plaćati danak i osiguravati robu. Sjever je obilovao životinjama sa skupocjenim krznom, ribom, tuljanima od kojih se dobivala mast i morževim kljovama.

Čukotski čamac

Javna domena

Tako su kolonisti napredovali na istok gradeći utvrđenja od drveta i uzimajući danak od autohtonih žitelja. Bilo je krvavih sukoba, ali je za rješavanje problema s mještanima najčešće bila dovoljna obična demonstracija sile. U jednom slučaju, međutim, ta metoda nije imla efekta. Čukči su bili tvrd orah.

Čukotska obitelj: starac, starica i djeca na obali.

Javna domena

Oni su sebe zvali "luoravetlan", što znači "pravi ljudi", a sve susjede su tretirali kao drugorazredna bića. Isto je važilo i za ruske koloniste.

Ne zna se toačno kada je došlo do prvog kontakta. Postoji podatak da su se Rusi i Čukči sreli u ljeto 1642. godine kod rijeke Alazeje, ali je moguće da su se upoznali prije toga. Bilo kako bilo, kozaci su znali da u ovim krajevima postoji neki "strašan" narod. Eveni, Evenki, Jugakiri i Korjaci su im pripovijedali o višegodišnjim sukobima, ali atamani Ivan Erastov i Dmitrij Zirjan nisu te priče shvatili ozbiljno. Kada su uspostavili kontakt, kozaci su priopćili da su Čukči od danas podanici cara Mihaila Fjodoroviča i da moraju plaćati danak. Domoroci, međutim, nisu imali razumijevanja za takav stav. Izbio je oružani sukob u kojem je sudjelovao budući veliki svjetski putnik, a tada još uvijek kozak Semjon Dežnjov.

Semjon Ivanovič Dežnjov (1605.-1673.), ruski moreplovac.

Sputnik

Kasnije je ataman Erastov u pismu caru Mihailu Fjodoroviču spomenuo i taj incident, rekavši da je bitka sa Čukčima trajala "cijeli dan do večeri". Kozaci jednostavno nisu očekivali toliku hrabrost od domorodaca. I Eveni i Jukagiri su imali veliki strah od vatrenog oružja i panično su bježali još prije nego što čuju pucanj. S Čukčima to nije bio slučaj. Oni su bili ravnodušni prema "štapovima koji grme" i na paljbu su odgovarali strijelama. Kozaci su se našli u čudu.

Podcijenili su protivnika jer nisu poznavali njegov mentalitet. Čukčima je sav život neprekidna borba za opstanak. Pored toga, oni se nisu bojali smrti. Sve su to kozaci naknadno saznali.

Ekspedicija Semjona Ivanoviča Dežnjova, 1645. ili 1648.

Klavdij Lebedev

Ali ni kozaci se, naravno, nisu planirali povući. Proces kolonizacije ruskog Dalekog istoka je bio u punom jeku, a na putu su joj se našli hrabri domoroci.

I druga stvar, morževe kljove su bile toliko cijenjene na tržištu da bi bilo krajnje nerazumno odustati od ekspanzije.

Kozaci su se u početku pokušali mirno dogovoriti s Čukčima, no nisu u tome uspjeli. Jasno je da kozačkim atamanima diplomacija nije bila jača strana, ali ni domoroci nisu nimalo popuštali. Kamen spoticanja je bila prvobitna zajednica u kojoj su živjeli ti "pravi ljudi". Oni nisu imali vrhovnu vlast, nego klanove. Na čelu svakog klana je bio "tojon", koji nije imao vlast nad cijelim plemenom niti je mogao odlučivati u ime svih Čukča. Mogao je samo reći svoje mišljenje, i ako se ono razlikovalo od mišljenja većine, jednostavno bi ga ubili, a na njegovo mjesto postavili nekog prihvatljivijeg. Prirodno je što kozački atamani nisu mogli utjecati na takve domoroce, tako da je rat bio neminovan.

Čukči

Javna domena

I pored primitivnog života u prvobitnoj zajednici i isto tako primitivnog oružja, Čukči su bili opasni protivnici. Pravili su zaštitno odijelo od kože tuljana ili morževa i njime pokrivali sve dijelove tela, od koljena do vrata. Od te kože su pravili i jake štitove. Pojedini ratnici su imali oklope od kostiju i rogova sobova.

Najvažnija oružja su im bili luk i strijela, koplje, nož i praćka. Tim arsenalom su rukovali od djetinjstva, ali ipak, po riječima kozaka, u tome "nisu bili pretjerano vješti". Ako bi postojala opasnost da bude zarobljen, Čukč bi izvršio samoubojstvo. Pored toga, ovo pleme je stalno napadalo susjede, pa je s vremenom izgradilo određenu ratnu taktiku, po čemu su se Čukči znatno razlikovali od ostalih autohtonih plemena.

"Pravi ljudi" su se vješto maskirali i trudili nadmudriti neprijatelja, mameći ga u zamku. Svaki klan je imao svoje velike ratnike. Čukči su imali običaj na šaci istetovirati točku kada ubiju jednog neprijatelja. Samim tim je ratnik bio ugledniji što je više točaka imao.

Konkvistadori Čukotke

Kada su Rusi kolonizirali Čukotski poluotok, na njemu je živjelo desetak tisuća domorodaca, podijeljenih u klanove. Ti klanovi su se često međusobno sukobljavali oko sobova i teritorija. Ruskih kolonista je bilo daleko manje. Bilo je par stotina kozaka, ostalo su bili Jukagiri, Korjaci, Eveni i drugi narodi koji su živjeli u neprijateljstvu s Čukčima. Oni su bili glavna snaga u borbi protiv "pravih ljudi". Doduše, u praksi od njih i nije bilo mnogo koristi. Svi su se panično plašili Čukča i često su bježali s bojnog polja i prije nego što započne bitka.

Anadirska tvrđava

M. I. Belov

Glavno uporište kolonista je bila Anadirska tvrđava, podignuta 1652. godine uz sudjelovanje Semjona Dežnjova. Punih sedamdeset godina je ta utvrda bila jedino mjesto gdje su se kozaci mogli osjećati relativno sigurno. Za to vrijeme su Čukči neprekidno napadali nezvane goste. Na kraju je to dosadilo vlastima u Peterburgu.

Organizirana je velika vojna kampanja koju je predvodio kozački ataman Afanasij Šestakov. Od njega se tražilo da zauzme Čukotku, Kamčatku i obalu Ohotskog mora. Kao pomoćnik mu je pridodan kapetan Dmitrij Pavlucki. Zapovjednici su imali zadatak ujediniti snage i potući Čukče do nogu. Međutim, i Šestakov i Pavlucki su bili snažne ličnosti i nisu se mogli ujediniti, pa su 1729. godine krenuli na Čukotku, ali svaki svojim putem.

Ataman Šestakov je godinu dana kasnije upao u zasjedu i poginuo. Pavlucki je to saznao tek nakon nekoliko mjeseci, kada je zajedno s Korjacima već uništio nekoliko odreda Čukča i uspio pronaći njihova privremena staništa. Rukovodeći se naredbom iz Peterburga, Dmitrij Ivanovič je bio maksimalno surov prema domorocima. Kozaci i Korjaci nisu imali milosti ni prema kome, ostavljajući za sobom samo pepeo. Čukči su bili pod tako snažnim dojmom da je njegov nadimak Jakunjin za njih postao simbol najljućeg neprijatelja.

Uzgred, taj sukob je odražen i u čukotskim bajkama koje je zapisao etnograf Vladimir Bogoraz. U njima je Jakunjin najbrutalniji neprijatelj. Opisan je kao sijedi starac s metalnim oklopom i oružjem. Jakunjin obavezno na kraju bude ubijen u svim bajkama gdje se spominje. Postoje dvije verzije njegova porijekla. Prema prvoj je on odraz opće predodžbe o kozacima, a po drugoj je to Pavlucki glavom i bradom.

Dmitrij Ivanovič nije uspio dovršiti svoj krvavi posao. Unaprijeđen je u čin bojnika i prebačen u Jakutsk. Sukobi između kolonista i Čukča su privremeno splasnuli. Pojedini klanovi su čak i plaćali danak. Ali primirje nije potrajalo. Strah od Pavluckog je s vremenom izblijedio, pa su Čukči početkom 1740-ih ponovo počeli napadati susjedna plemena i koloniste koji su išli u lov. I Pavlucki se vratio da surovo kazni neposlušne domoroce.

Moreplovci, istraživači novih teritorija.

Jurij Tulin

No Čukči su bile spremni i primijenili su lukavu taktiku. Ukrali su sobove blizu Anadirske tvrđave, a zatim sačekali da otud izađe odred na čelu s Pavluckim, pa su ih sve namamili u zamku. Dmitrij Ivanovič je dobro znao njihovo lukavstvo i poznavao njihove trikove, no u žurbi je sve to zanemario. Zato je i poginuo.

Sve je do 1763. godine bilo pokušaja da se Čukči pokore, ali to nije urodilo plodom. Država je već potrošila preko 1 300 000 rubalja za izdržavanje Anadirske misije, a prihod od danka je bio manji od 30 000 rubalja. Zbog toga je donesena razumna odluka da se kampanja obustavi. Anadirska tvrđava je likvidirana, a njezini žitelji su prebačeni u druga područja.

***

Reklo bi se da je time priča o osvajanju Čukotskog poluotoka završena, ali nije tako. Čim je zastava Ruskog Carstva nestala iz ovog područja, za njega su se počeli zanimati Francuzi i Englezi. Njihovo prisustvo na poluotoku se nije smjelo dozvoliti, pa je Katarina II. naredila kolonistima da se vrate na Čukotku. Ovoga puta je učinjen pokušaj da se s Čukčima izađe na kraj, ali ne silom, nego "milom".

To je urodilo plodom. Kozaci i Čukči su na godišnjim sajmovima razmjenjivali robu i brzo su pronašli zajednički jezik. Istini za volju, domoroci nisu plaćali danak, tako da su samo formalno bili podanici carstva. Čukotka je prisajedinjena znatno kasnije, tek u sovjetsko vrijeme.