Četvrta dimenzija
Tijekom mog prvog putovanja u Rusiju prije šest godina, boravio sam u Lipecku, provincijskom gradu srednje veličine. Čim sam izašao iz vlaka, odmah sam se osjećao kao da sam sletio na drugi planet: krajolik, arhitektura, ljudi i prostorno uređenje - sve je bilo potpuno drugačije. Ovaj prvi dojam se kasnije samo potvrdio. S obzirom da sam odsjedao kod jedne lokalne obitelji, imao sam priliku iskusiti svakodnevni život jednog skromnog ruskog domaćinstva. Iako se radilo o ekstremnoj suprotnosti od onoga što sam dotad poznavao, jednostavnost, ljubaznost i toplina mojih domaćina su mi pomogle da se odmah osjećam kao kod kuće.
Osobna arhiva
Dvije godine kasnije sam u drugom gradu iznajmio stan, a vlasnik mi je prvog dana rekao da me već smatra svojim sinom. Dolazio bi svaki vikend i razgovarali bismo smo čitav dan. Njegova žena i on su me također pozivali na večere, a njihova trogodišnja kćer me zvala djadja (ujak). Ovdje u Moskvi živim u kommunalki sa 17 drugih ljudi. Među njima je i jedna starija gospođa koja je na neki način postala moja ruska baka. Naučila me kako pripremiti tradicionalna jela (kao što su plov i tvorog), a često mi priča i o svom fascinantnom životu. Uz to, pravi jako ukusne palačinke i salate posebno za mene.
U Rusije me uvijek impresionirala velikodušnost ljudi. Neki nemaju mnogo toga za ponuditi, no hranu i darove daju od srca i bez oklijevanja. Iako lokalni stanovnci kažu da je ta značajka ruskog društva danas u opadanju, solidarnost i dalje zauzima važno mjesto, taj trag sovjetskog razdoblja kada je zajednica bila temelj društva.
Primjerice, u Nižnjem Novgorodu, gdje sam na lokalnom sveučilištu studirao lingvistiku, proveo sam godinu dana. Moji su učitelji i kolege za katolički Božić odlučili prikupiti nešto novca i kupiti igre i darove za djecu u sirotištu. 24. prosinca sam se odjenuo kao Djed Mraz te smo im otišli u posjet. Bila je to čudesna večer. Ta su djeca bila jako sretna; bilo je to vrlo dirljivo.
Osobna arhiva
Otvorenost prema drugima
Rusija me naučila kako da postanem humaniji, kako da doživljavam ljude drugačije i kako da budem nepobitno otvoreniji. Ovdje sam se imao priliku družiti s ljudima svih dobnih skupina, stilova, društvenih klasa i podrijetla: od beskućnika do instruktora vojnog padobranstva; od grupe bjeloruskih rudara do bivšeg ravnatelja muzeja; od sibirskog instruktora fitnesa do babuške koja je radila na uzbečkim poljima pamuka.
Rusija me naučila puno stvari, jer je ova zemlja pravi mozaik naroda i osobnosti. Doista, neke regije imaju, primjerice, većinski muslimansko stanovništvo, dok je u drugima stanovništvo većinski budističko, a to je samo po sebi, po mojem mišljenju, fantastično. Naravno, tijekom povijesti zemlje ovdje jest bilo sukoba, no smatram da Rusiji u cjelini ide prilično dobro unatoč svoj toj izvanrednoj raznolikosti. To me jako inspirira, jer čak i u Moskvi svaki dan vidim ljude koji govore različitim jezicima (ruski, kazački, tatarski, uzbečki, čečenski...), u različitoj tradicionalnoj odjeći i ukrasima, različitih pojava i sl. To je nevjerojatno.
Ipak, moj najznačajniji osobni razvitak je u tome što mi je Rusija pomogla da vidim i razumijem svijet na drugačiji način. Shvatio sam da u Francuskoj, nažalost, svjesno ili nesvjesno zasjenjujemo dio stvari, kao da nam je jedno oko zatvorno. A to nam onemogućuje da svijet vidimo u njegovoj cjelokupnosti na političkom, povijesnom i diplomatskom nivou, kao i u njegovoj složenosti kulturnih i moralnih različitosti. Vodio sam duge i duboke razgovore s brojnim ljudima iz cijele zemlje o važnim temama, pa, čak i ako se ne mogu složiti sa svime što kažu, danas bolje razumijem rusku točku gledišta o globalnim pitanjima.
Sklonost avanturama
Osim toga, zahvaljujući ovoj zemlji sam razvio određenu sklonost avanturama. U Rusiji uvijek postoji "rizik" od živopisnog susreta ili kakvog zapanjujućeg događaja. Ovdje se i najmanji izlazak iz vaše sobe ubrzo može pretvoriti u pravu sagu. Stoga možete zamisliti što bi se moglo dogoditi ako odlučite otići u drugu regiju ili grad udaljen od vašeg doma nekoliko stotina ili čak tisuća kilometara. Osim toga, kada izađete iz svoje zone sigurnosti, upoznajete sjajne ljude. Primjerice, jedan sam dan otišao u Kazanj, glavni grad Tatarstana, i tamo odsjeo u hostelu za mlade. Upoznao sam dva mladića iz Moskve koji su pratili svoj omiljeni nogometni klub diljem zemlje. Oni nikako nisu mogli izgovoriti moje ime pa su me zvali Napoleon. Zajedno smo uz votku proveli večer i noć, bez majici na snijegu pri temperaturi od -30 °C.
Osobna arhiva
Nakon putovanja po Rusiji uvijek imam bezbroj iznenađujućih ili smiješnih anegdota. Jedno je sigurno - ovo je zemlja u kojoj vam ne može biti dosadno. Ovdje postoji snažna dinamika: gradovi su u stanju vječne metamorfoze; a stanovništvo dijeli snažan osjećaj truda, zasluga i samonapretka, bilo da se radi o sportu, umjetnosti ili kulturi. Sve me to jako motivira da poduzimam nove stvari i pomičem svoje granice.
Na kraju želim dodati da u početku nisam imao nikakve veze s Rusijom, a jezik sam odlučio naučiti bez ikakvog dubokog uvjerenja. Mogao sam učiti japanski ili danski, no otkriće ove zemlje i njezinog stanovništva je preobrazilo moj život. Da sam odlučio drugačije, moje čitavo postajanje bi danas sigurno izgledalo u potpunosti drugačije.
Kako su Rusi promijenili moj život: Tommy iz Irske i Lucia iz Italije