"Čovjek jednostavno ne može biti istovremeno i bogat i pošten." Odavno je uvriježeno mišljenje da se čovjek u Rusiji može obogatiti samo na nepošten način, i na račun drugih poštenih ljudi. Ta mržnja ima duboke povijesne korijene - velika socijalna nejednakost je tipična za rusko društvo kroz čitavu povijest.
Među posljednjim "ožiljcima" je privatizacija 90-ih: kada su nafta, plin i tvornice, državna svojina nakon raspada SSSR-a dospjeli u ruke privatnika, i mnogi Rusi smatraju da se to moglo dogoditi samo na nepošten način. Uskoro su se ti novi vlasnici pretvorili u najbogatije ljude Rusije.
Poštanski sandučić je uvijek prepun računa. I što znače sve te skraćenice poput PZU i APPZ na njima? Kakvo je to vječito skupljanje novca za kapitalni remont? I kad će već jednom isključiti grijanje, jer već je travanj, a na radijatoru se možeš opeći?
U Rusiji se uvijek nađe razloga za gajenje mržnje prema radnicima komunalnih službi. Čak i ako te službe nise krive što voda i plin poskupljuju, Rusi će uvijek prvo pomisliti da su računice komunalaca pogrešne.
Bez obzira na to što Rusija ima mnogo plina (i vode) i što je struja jeftina, Rusi smatraju da plaćaju previše i da je red da se na to stavi točka.
Ako ste poželjeli dobar dan susjedu, ne znači da će vam on odgovoriti. Najvjerojatnije neće. Ako ste se tek doselili, nitko vam neće doći na vrata kako bi vam čestitao i upoznao se sa vama. Ne, nije vam se učinilo da vas izbjegavaju. To je zaista tako.
Rusi su umorni od nečijeg vječitog prisustva. Prvo je Rus dugo dijelio kuhinju i kupaonicu s nepoznatim ljudima u komunalnom stanu. Zatim je u takozvanim zgradama "hručšovkama" slušao kako susjedi dišu iza tankih zidova. Kada nemate nikakvu privatnost, lako dođe do konflikta. Ali Rusi se svađaju sa susjedima i po inerciji, čak i ako se novi susjed nije pokazao lošim.
Rusija je zemlja čuvara. Prema posljednjoj statistici, čuvara je više od policajaca. Gdje god da kreneš, uvijek te očima prati neki tip. No najgore je kada čuvari počinju "raditi svoj posao" i tražiti od svih redom da otvore torbu, otkopčaju jaknu, zavire u vašu vrećicu ili vas oduče ne pustiti da prođete. Zato ih i ne vole. Nitko ne voli biti stalno pod sumnjom i totalnom kontrolom.
Kada Rus vidi svog sunarodnjaka u inozemstvu, on se pravi da nisu došli iz iste zemlje. Zato što se Rusi međusobno ne vole. Iako to ide paraleleno s patriotizmom i ponosom za svoj narod. Nije se slučajno pojavila šala da će samo Rus dugo uvjeravati stranca da je Rusija zemlja budala, ali da će taj isti stranac dobiti po njušci kada bude rekao da je zaista tako.
Jedino je zajednički neprijatelj u stanju privremeno odvući pozornost Rusa od međusobne mržnje. Kada je zajednički neprijatelj u pitanju, svi Rusi postaju bliži od roda rođenog i pružaju otpor.
"Oni zarađuju po 200 tisuća rubalja mjesečno (3,5 tisuće dolara.), I ne znaju kako ih potrošiti. Prave se važni, i nemaju pojma što je život!" Ljudi iz provincije vjeruju u priče o nadmenim stanovnicima Moskve. Razlog ove mržnje je u ekonomskim razlikama između regija i glavnog grada. "Novac iz cijele zemlje ide u Moskvu, i ona odlučuje koja će regija koliko dobiti." Ljudi se također sjećaju sovjetskih vremena kada su sve trgovine bile prazne, a u Moskvi se sve moglo kupiti (bar oni ljudi koji su znali gdje tražiti).
Kompleks niže vrijednosti tjera ljude iz provincije da sami pokušaju postati Moskovljani. A Moskovljani im onda vraćaju milo za drago.
Smatra sa da došljaci otimaju radna mjesta, da su aktivniji, pristaju na manje plaće i na bilo koje uvjete rada. Još im predbacuju da su nekulturni, da su kriminalci, da se djevojke koje dolaze u Moskvu udaju za stanove, a ne za momke.
Pročitajte i: Gdje je Rusija - u Europi ili u Aziji? Ili između njih?
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
