"Moskva suzama ne vjeruje" – što znači ova popularna fraza?

"Ništa nisam shvatio", rekao je predsjednik SAD-a Ronald Reagan nakon što je nekoliko puta (osam puta, tvrde pojedini izvori) odgledao melodramu Vladimira Menjšova "Moskva suzama ne vjeruje". Američki je predsjednik sam objasnio da je u razdoblju zbližavanja SAD-a i Sovjetskog Saveza, uoči susreta s Mihailom Gorbačovom, htio najzad poduzeti nešto kako bi bolje shvatio "zagonetnu rusku dušu". Ali taj je trud bio uzaludan.

Film s metaforičnim nazivom dobio je 1980. godine Oscara za najbolji strani film. Nekoliko generacija sovjetskih građana ovo je filmsko ostvarenje doživljavalo kao kultno, a fraza "Moskva suzama ne vjeruje" asocirala ih je isključivo na dotični film. Što ona zapravo znači?

Istina o "surovom" gradu

Tri mlade provincijalke dolaze u Moskvu na fakultet. Žive u jednoj sobi studentskog doma i namjeravaju postići uspjeh u velikom gradu. U prvom dijelu filma glavna se junakinja Jekaterina po uzoru na cimericu predstavlja kao profesorova kćer i stupa u intimnu vezu sa simpatičnim Moskovljaninom čija obitelj pripada srednjoj klasi. Ubrzo zatim ostaje u drugom stanju, nakon čega obmana izlazi na vidjelo i mladić je ostavlja.

Radnja drugog dijela događa se 20 godina kasnije. Jekaterina je u međuvremenu postala uspješna žena. Od obične tkalje u tvornici napredovala je do direktorice velikog poduzeća i sama odgojila kćer. Samo što nije imala sreće na osobnom planu.

Ova sovjetska "bajka" ima sretan kraj. Priča o sovjetskoj srednjoj klasi i ženi koja je sama sve postigla završava tamo gdje je i počela – Jekaterina sreće "čovjeka iz svojih snova".

Film je i danas cijenjen zbog prepoznatljive autentičnosti životne priče. Mnogi žitelji unutrašnjosti sanjaju o tome da dođu u glavni grad i snađu se u njemu. Čak primjenjuju i iste metode.

"Moskva suzama ne vjeruje" izraz je koji se koristi kada nečije suze i žalopojke zbog velikih problema ne izazivaju suosjećanje i ne mogu pomoći u rješavanju tih problema. Ogromni megapolis tu je poslužio kao amblem.

Vladimir Dalj u "Poslovicama ruskog naroda" (izdanje iz 1989. godine) navodi ovu frazu kao poslovicu, uz sljedeću primjedbu: "tj. nitko se neće sažaliti. Svi su tuđini". A 1866. u priči "Djevojka-ratnica" junakinja Nikolaja Leskova izgovara ovakav monolog:

"Evo pogledajte, kaže, moje suze. Kakve veze, kažem ja, imaju suze? Jesu suze, meni samoj je tebe jako žao, ali Moskva suzama ne vjeruje, kaže poslovica. Za njih se ne dobiva novac."

Tatarski porezi

Fraza je daleko starija čak i od Leskovljevih djela, i to ne malo – starija je četiri-pet stoljeća.

Prema jednoj verziji, pojavila se u doba staroruskog kneza Ivana Kalite, poznatog po nepodnošljivo teškim porezima. To je bilo 13. stoljeće, kada je Batu-kan, unuk Džingis-kana, poharao ruske kneževine. Bio je to period feudalne rasparčanosti Rusije, kada nije postojala jedinstvena centralna vlast. Kneževine su bile odvojene jedna od druge i svaka je brinula o svojem teritoriju. U to je vrijeme Rusija bila pod jarmom Horde, tako da su jedne kneževine ratovale sa zavojevačima i od toga još više slabile, a druge su pokušavale napraviti sporazum i izbjeći razorne i krvave najezde.

Moskovski knez Ivan Kalita bio je pristalica pregovaranja s Hordom. On je u dogovoru s kanom ubirao najveći mogući danak od ruskih knezova, a oni su zauzvrat dobivali garancije da neće biti kaznenih operacija. Po riječima kroničara, novi sustav odnosa između Rusije i Horde rezultirao je činjenicom da cijelih 40 godina nije bilo tatarskih najezdi. Za vrijeme te "velike tišine" kneževine su se povratile i ojačale, tako da su zatim mogle pružiti i otpor Tatarima.

S druge strane, za sve to vrijeme porezi su bacali ljude u očaj. Ne zna se točna vrijednost tih nameta. Povjesničari smatraju da se ona može usporediti s proračunom manje države. Ponekad su knezovi morali pozajmljivati novac od trgovaca, čak i od stranih trgovaca, ne bi li nekako prikupili tako veliku sumu. Neki od njih do svoje smrti nisu mogli vratiti taj dug, pa je on prelazio u nasljedstvo. Bio je to takozvani "besermenski dug" (Rusi su za sve muslimane koristili izraz "besermeni").

Kalita je dobio krajnje učinkovit instrument za utjecaj na druge knezove, pa je povrh ionako visokog danka tražio "još", i to za potrebe Moskovske kneževine. To je u stanovništvu izazvalo nedoumice. Često se postavljalo pitanje "Koliko se treba platiti moskovskom knezu?" U Moskvu su upućivani "čelobitčiki", tj. ljudi koji su "sa suzama" molili Kalitu da smanji dažbine, ali je on bio neumoljiv. Štoviše, brutalno je suzbijao svako "talasanje" u narodu i javno kažnjavao takve molitelje. Tako je nastao izraz "Moskva suzama ne vjeruje".

Kalita je vladao do 1340. godine i tijekom svog je knezovanja sabrao ogromno bogatstvo koje je trošio na kupovinu novih teritorija. Usput, nadimak "Kalita" po kojem je on postao poznat u povijesti na staroruskom je jeziku imao značenje "lisnica s novcem".

Moskovska tiranija

Druga verzija porijekla fraze upućuje na razdoblje nakon tatarsko-mongolskog jarma, tj. na 15. stoljeće i doba cara Ivana III., koji je ostao poznat i kao Ivan Veliki. Epitet "Veliki" s pravom je zaslužio, jer je njegovo najveće dostignuće bilo konačno oslobođenje Rusije od dominacije Horde 1480. godine.

Pored toga, za vrijeme Ivana III. konačno je došao kraj rasparčanosti – Rusija je postala jedinstvena država, proširila se šesterostruko i postala veća od svih drugih država Europe. Car je nove teritorije otkupljivao ili osvajao. Najveće teritorijalno proširenje Moskva je ostvarila u drugoj polovici 15. stoljeća kada je pripojila Novgorodsku republiku. Slabo naseljena Novgorodska zemlja s njezinim prirodnim bogatstvima i izlazom na more izgubila je tim pripajanjem svoju samostalnost i od tada se njome upravlja iz Moskve.

Moguće je da se upravo u tom razdoblju pojavio izraz (duži i nešto drugačiji od izraza koji je došao do nas): "Moskva bije vrhom stopala i Moskva suzama ne povlađuje." Tući vrhom stopala značilo je udariti tako da čovjek izgubi ravnotežu i padne na leđa.