1. Robinja ljubavi, 1975.
Jedno od prvih uspješnih redateljskih ostvarenja Nikite Mihalkova je drama o zvijezdi nijemog filma. Ona zajedno s filmskom ekipom napušta Moskvu koju su zauzeli boljševici i odlazi na snimanje na obali Crnog mora u nadi da će se kaos revolucije uskoro završiti. Film vjerno prikazuje atmosferu iluzija koje su vladale u intelektualnim krugovima i koje su se raspršile u sudaru sa surovom stvarnosti. S dubokom ironijom Mihalkov rekonstruira apsurd „stvaralačkog procesa”, učinkovito improvizirajući scene snimanja strastvene salonske melodrame.
Upravo u „Robinji ljubavi” prvi put se pojavljuju neke teme i stvaralački postupci karakteristični za Mihalkova: nostalgija za izgubljenim vrijednostima ruske inteligencije i bogato prikazivanje detalja iz svakodnevice prošlih vremena. Junakinja filma se zaljubljuje u filmskog snimatelja, za kojeg se ispostavlja da je boljševik-ilegalac. Film je snimljen sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. U skladu s tadašnjim trendom, junakinja na kraju filma ima priliku uvjeriti se u čistoću i plemenitost boljševističkih ideja. Bjelogardejcima koji pred njenim očima ubijaju njenog voljenog obraća se očajničkim uzvikom: „Vi ste zvijeri, gospodo!” Publika u Sovjetskom Savezu film je dočekala s oduševljenjem, u Teheranu je osvojio nagradu za režiju, kritičari iz New Yorka i Los Angelesa su ga visoko ocijenili i dobio je najvišu nagradu američke filmske organizacije National Board of Review.
2. Nedovršeni komad za mehanički klavir, 1977.
Ovo je jedna od najboljih ekranizacija Čehovljevih djela. Osnovu filma čini malo poznata Čehovljeva drama „Platonov”, dopunjena motivima iz nekoliko pripovijedaka ovog pisca. Autor s blagim humorom, groteskno ali i nostalgično, prenosi Čehovljeve misli o ispraznosti i jalovosti altruističkih težnji intelektualaca i o provaliji koja dijeli „prost narod” od onih koji rado govore o njegovoj teškoj sudbini. Junak filma je nekada bio opsjednut mišlju da služi ljudima, da im približi i predstavi ono što je razumno, dobro i vječno, a sada teško pati zbog kraha svojih mladalačkih snova i sagledavanja vlastite ništavnosti, i razmišlja o samoubojstvu. U ovom filmu se na iskren i uvjerljiv način pojavljuje lajt-motiv po kojem je Mihalkov poznao prepoznatljiv: ljepota i poetičnost življenja ruskih spahija. Film je osvojio veliki broj međunarodnih nagrada, među kojima su „Zlatna školjka” na festivalu u San Sebastianu, „Zlatni Hugo”na festivalu u Chicagu i nagrada David di Donatello u Italiji.
3. Crne oči, 1987.
Ovo je najpoznatiji Mihalkovljev film izvan granica Rusije. U njemu se redatelj ponovno okreće Čehovu. Ovaj put se radi o čuvenoj Čehovljevoj noveli „Dama s psićem” koja opisuje slučajan susret uspješnog službenika moskovske banke i udane žene iz provincije u primorskom gradu, njihovu iznenadnu ljubav, koja se pretvara u tragičan sukob strasti i obiteljske dužnosti.
Mihalkov je ovaj film snimio u koprodukciji s Talijanima, očigledno se obraćajući publici širom svijeta. Glavnu ulogu je povjerio poznatom talijanskom glumcu Marcelu Mastroianniju, a radnja je djelimično prenesena u Italiju, gdje i dolazi do sudbonosnog susreta talijanskog bonvivana s lijepom Ruskinjom. Pošto je tačno odredio kojoj publici je film namijenjen, Mihalkov je u njemu upotrijebio maksimalnu količinu popularnih legendi o zagonetnom ruskom karakteru. Film je bogato ispunjen ruskom egzotikom i ciganskim romansama. Redateljeva procjena se pokazala kao točna: ovaj film je u inozemstvu doživio veliki uspjeh. Mastroianni je u Cannesu dobio nagradu za najbolju mušku ulogu i nominiran je za „Oscara”. Njegov glumački duet a ruskom glumicom Elenom Safonovom osvojio je nagradu David di Donatello, a film je nominiran i za „Zlatni globus”.
4. Ispijeni suncem, 1994.
Najuspješniji film u trilogiji filmova o sudbini zapovjednika divizije Kotova (igra ga Mihalkov), uvjerenog komunista, koji je uživao Staljinovu naklonost, ali je uoči rata, kao i mnogi ljubimci ovog diktatora, bio uhapšen.
To je film o moralnim dilemama, s kojima su se u Staljinovo doba svi suočavali, o podmuklosti tiranije, o opasnom dvostrukom smislu koji nosi svaka situacija i svaka nevina izjava. Ovaj film govori o tome kako su čak i najviđeniji ljudi u Sovjetskom Savezu u jednom trenutku mogli nestati u logorima, i o tome kako čovjek, rastajući se od obitelji na kratko vrijeme, može je više nikada ne vidjeti.
„Ispijeni suncem” predstavlja najviši domet Mihalkovljevog talenta. To je prepoznao i žiri Festivala u Cannesu na kojem je film osvojio Grand-Prix, kao i Američka filmska akademija koja mu je dodijelila nagradu „Oscar” u kategoriji „Najbolji film izvan engleskog govornog područja”. Britanski dramaturg Peter Flannery je po motivima ovog filma napisao kazališni komad koji je 2009. premijerno izveden u Londonu.