Andrej Končalovski, suradnik Andreja Tarkovskog i prvi sovjetski redatelj koji je uspio u Hollywoodu, ove će jeseni na Filmskom festivalu u Veneciji prikazati svoje najnovije ostvarenje "Dragi drugovi". Zaplet filma se temelji na stvarnoj priči o tome kako su snage sigurnosti otvorile vatru na radnike koji su sudjelovali u mirnoj demonstraciji u sovjetskom Novočerkassku 1962. godine. Ovdje vam donosimo još neke filmove ovog velikog ruskog redatelja koje itekako vrijedi pogledati!
Ovaj je film na polici proveo 20 godina. Ljubavna priča o skromnoj kolhoznici Asji i vozaču Stepanu, pravoj ništariji, smatrala se antisovjetskom. Prema cenzorima, ljudi u sovjetskoj Rusiji nisu mogli biti nesretni. No Asja je prikazana upravo tako - ona čeka dijete s muškarcem koji je ne voli, dok odbija druge prosce "jer je iskrena".
Film je na kraju ipak pronašao svoju publiku i dobio priznanje: Končalovski je 1989. za njega dobio rusku nagradu Nika za najboljeg redatelja.
Na prvi pogled banalna, ova je ljubavna priča između kolhozice i vozača u duhu socijalističkog romantizma na kraju sve samo ne to. Pod utjecajem francuskog novog vala redatelj je nastojao izići iz okvira filmskog seta i snimiti izmišljenu priču tako da izgleda što realističnije, usko je ispreplećući s dokumentarnim materijalom. Da bi to činio, uključio je lokalne seljane, glavnu junakinju smjestio u pravu izbu [seljačku kuću] i kao "rekvizite" joj dao obiteljske priče svih Kljačina koji su živjeli u kući tijekom prethodnog stoljeća (redatelj će kasnije više puta pribjeći toj tehnici). Rezultat je bila nevjerojatno autentična priča u kojoj je stvarnost postala umjetnost, dok junakinjini monolozi o ljubavi, prema riječima publike, "izazivaju bolan šok i onemogućavaju disanje".
Film, temeljen na čuvenoj drami Antona Čehova, donio je Končalovskom prvi uspjeh u inozemstvu - nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastianu, nagradu na Festivalu sovjetskih filmova u Sorrentu i nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Milanu. "Ruski 'Ujak Vanja' Končalovskog je najbolji 'Ujak Vanja' kojeg sam ikad vidio", kasnije je o filmu rekao redatelj Woody Allen.
Drama se odvija u provinciji, gdje dvoje ruskih intelektualaca - ujak Vanja i njegova nećakinja - polako financijski propadaju i trate život na zabačenom imanju. Njihovu monotonu egzistenciju prekida dolazak rođaka - profesora sa svojom mladom suprugom - što samo pogoršava situaciju.
Končalovski u svome filmu potencira melankoliju Čehova. Već sama atmosfera mračnog i prašnjavog interijera imanja, u kojem kao da su protagonisti hermetički zatvoreni, govori puno. "Nakon 'Ujaka Vanje' sam shvatio da mogu snimiti film u bilo kojem zatvorenom prostoru, čak i dizalu. Tu ima sasvim dovoljno prostora za analizu beskonačnosti ljudske duše", rekao je jednom prilikom Končalovski.
Ovaj je film nagrađen u Veneciji te je bio nominiran (kao predstavnik Rusije) za Oscara, no istodobno su ga dugo vremena žestoko prozivali da je oportunistički.
Radnja je sljedeća: U zemlji bijesni Prvi čečenski rat. Psihijatrijska bolnica u Ingušetiji našla se u središtu sukoba i svi liječnici, plašeći se nadolazećeg napada Čečena, bježe. Pacijenti, međutim, ostaju prepušteni sami sebi i uspostavljaju neku vrstu neovisne republike.
Končalovski je ideju dobio od televizijskih vijesti (u to je vrijeme u Rusiji već bijesnio Drugi čečenski rat), no film je na domaćem terenu dobio podvojene reakcije. To je u velikoj mjeri posljedica toga što su u filmu Čečeni bili prikazani na u to vrijeme na državnim televizijskim kanalima nepopularan način - ne kao bezobzirni ubojice, nego kao obični ljudi koji su također željeli mir. Spojivši ludnicu s Čečenima, Končalovski je dao filmsku izjavu o ludilu rata - po zapadnim standardima, prilično politički korektnu i pacifističku.
Ovaj film prikazuje malena sela na obali jezera, bogu iza nogu, čiji su stanovnici zapravo odsječeni od civilizacije. Njihova jedina veza s vanjskim svijetom je poštar Aleksej Trjapicin (pravi poštar koji je u filmu glumio samog sebe). On u pošti preuzima pisma, isplate mirovina i novine, a zatim ih u svome brodu isporučuje na adrese.
Ovaj je film, "koji nije nalik niti jednom drugom filmu u današnjoj ruskoj kinematografiji", bio pravi uspjeh za redatelja te mu je donio Srebrnog lava za najboljeg redatelja u Veneciji i zamalo nominaciju za Oscara (Končalovski ju je odbio jer "se razočarao u Hollywood"). Film je snimila mala filmska ekipa bez scenarija, u pravom selu u Arhangeljskoj oblasti (1000 km sjeverno od Moskve) s njegovim stvarnim stanovnicima. Rezultat je istovremeno ep o ruralnom načinu života, putovanje u prošlost i skica o beskonačnom strpljenju i boli. Prema filmskom kritičaru Borisu Nelepu, film je "posvećen ljudima koji su prepušteni sebi samima i kolosalnom životu, čiji zastrašujući pritisak često od nas skriva urbani život".
Olgu, rusku aristokratkinju i emigranticu, nacisti uhićuju zbog pružanja utočišta židovskoj djeci. Šalju je u koncentracijski logor, gdje sreće poznanika koji je u nju dugo zaljubljen - visokopozicioniranog časnika SS-a. Između njih se rađa veza puna boli te zajedno pripremaju bijeg. Međutim, njezin dugoočekivani raj mijenja svoje značenje i oblik nakon proživljenog pakla.
Film je, iako se bavi na prvi pogled prečesto korištenom filmskom temom koncentracijskih logora i odnosa između sadista i žrtve, ipak dobro prihvaćen, a za Končalovskog je bio veliki uspjeh. Donio mu je Srebrnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji te je ušao u uži izbor za Oscara. Prema riječima redatelja, on je tijekom snimanja razmišljao o tome kako se obični ljudi upliću u užasne zločine jednostavno zato što to počnu raditi svi drugi, i kako nesretni ljudi čine zlo, istovremeno snažno vjerujuči da čine dobro.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
