Tri sekunde je najprofitabilniji film u povijesti Rusije. Nakon premijere u prosincu 2017. zaradio je više od tri milijarde rubalja (oko 54 milijuna dolara po tadašnjem tečaju), pretekavši tako prethodnog rekordera, Avatara Jamesa Camerona. Film je pogledalo više od 12 milijuna Rusa.
Sportska drama o nevjerojatnoj košarkaškoj pobjedi SSSR-a nad SAD-om tijekom Olimpijskih igara 1972. u posljednje tri sekunde igre nije bila samo veliki hit na kino blagajnama, nego i predmet hvale na najvišoj političkoj razini. Vladimir Putin je javno zahvalio glumcu koji je u filmu odigrao glavnu ulogu.
Istodobno je film koji ponosno navodi da se temelji na stvarnom događaju oštro kritiziran zbog činjeničnih nedosljednosti. Udovice nekih od košarkaša koji su sudjelovali u utakmici tužile su scenariste zbog narušavanja njihova privatnog života i prikazivanja iskrivljene verzije događaja. Udovica glavnog trenera (kojeg je u filmu utjelovio glumac kojeg je pohvalio Putin) inzistirala je na fikcionalizaciji imena lika i odbila potvrditi filmsku verziju događaja.
Jedna od glavnih tema kritike bila je način na koji je prikazan kapetan momčadi. U filmu je on divlji litavski nacionalist s dubokim antisovjetskim uvjerenjima. Kako se ispostavilo, to nije moglo biti dalje od istine. Doista, teško je zamisliti nepopustljivog antisovjetskog nacionalista na čelu sovjetske reprezentacije početkom 1970-ih. Unatoč svojoj često antisovjetskoj poruci, film je kritiziran zbog kapitaliziranja nostalgičnih osjećaja u vezi sa sportskim pobjedama SSSR-a, što je trend koji su započeli filmovi Legenda broj 17 i Vrijeme prvih.
Smještena u razdoblje sovjetsko-afganistanskog rata osamdesetih godina, 9. satnija donosi priču o grupi sovjetskih vojnika koja je dobila besmisleno naređenje da brani jednu kotu, prilikom čega su gotovo svi poginuli kada su ih, nakon što su ih zapovjednici napustili, napali mudžahedini. Film je dočekan pozitivno te je polučio veliki uspjeh na kino blagajnama. 2006. godine je osvojio dvije glavne ruske nagrade za najbolji film. Pohvalio ga je i Vladimir Putin, koji ga je nazvao "jako dobrim filmom".
Nekolicina kritičara koja je progovorila o manjkavostima filma referirala se na njegov nedostatak originalnosti i suviše očite pokušaje odavanja počasti holivudskim uspješnicama Tanka crvena linija i Full Metal Jacket. Redatelj filma Fjodor Bondarčuk (sin oskarovca Sergeja Bondarčuka) također je kritiziran zbog kinematografskog stila koji je odražavao njegovo iskustvo kao redatelja glazbenih videa.
Istodobno su mnogi gledatelji i mediji isticali ono što se čini najvećim problemom filma - upadljivi nedostatak bilo kakve veze s činjenicama na kojima bi se navodno trebao temeljiti. Nakon što je film izašao, neki su počeli prikupljati informacije o onome što se stvarno dogodilo u Afganistanu 1988. godine. Pojavili su se dokumentarni film "Istina o 9. satniji" i računalna igra istog imena.
Ispostavilo se da je istinita priča ne samo malo drugačija, nego potpuno suprotna onoj prikazanoj u filmu. Kako je istaknuto i ovdje, u filmu je preživio samo jedan vojnik, dok su u stvarnosti poginula samo šestorica; u filmu su zapovjednici svoje vojnike ostavili na cjedilu, a u stvarnosti je zapovjednik pukovnije nekoliko kilometara odatle pratio situaciju i slao pojačanja. Osim toga, borba nije bila besmislena, jer je kota imala strateški značaj. Za mnoge je to bila prevelika diskrepancija, osobito za film koji se navodno temeljio na "čvrstim činjenicama".
Levijatan priznatog redatelja Andreja Zvjaginceva u suštini je film o čovjekovoj jalovoj borbi protiv nemilosrdne države i otupjelosti života u modernoj Rusiji. Film je u Rusiji dobio brojne nagrade te je nominiran za Oscara. Zlatni kipić nije osvojio - i to, prema nekim kritičarima, s pravom.
Film su kritizirali zbog nedostatka vjerodostojnih likova. Gotovo sve uloge su odigrali "glumci koji nažalost izmjenjuju replike na razini televizijskih serija... Levijatan ima koncept, ali nema srca... Redatelj ne dopušta svome glumcu da diše... Film je pravocrtan", rekao je jedan filmski kritičar.
Pravocrtnost likova i njegova osnovna poruka da "u Rusiji nema ničega dobrog" ključne su točke mnogih recenzija. "Čovjek to može gurati pod nos gledatelju, kako to Andrej Zvjagincev i čini, i u toj ćete se pravocrtnosti s kojom autor izgovara očigledne stvari prilično brzo početi dosađivati."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
