Osam ruskih knjiga koje će vam pomoći da nađete smisao života

U svojoj knjizi "Zašto se niste ubili?: Uvod u logoterapiju" austrijski neurolog i psihijatar Viktor Frankl, koji je preživio logor u Auschwitzu, inzistira na tome da čovjek može preživjeti svaki oblik patnje, ako zna koji je smisao života. Treba samo pronaći ovaj smisao, čak i ako ste sami na svijetu.

Ako pročitate bilo koji poznati ruski roman iz 19. stoljeća, sigurno ćete pronaći likove koji razmišljaju i traže svoju misiju na zemlji. Mnogi je pronalaze u različitoj vrsti službe: Bogu, društvu ili obitelji.

Ivan Gončarov: Oblomov (1859.)

Glumac Oleg Tabakov kao Oblomov u filmu "Oblomov" Nikite Mihalkova, temeljenom na romanu Ivana Gončarova.

TASS

Ljenčarenje i nerad su bile glavne karakterne osobine Oblomova i njegov je život bio potpuno besmislen. Godinama ležeći na sofi, postao je metafora za lijenčinu, pa čak i aforizam. Njegov rival i prijatelj Andrej Štoljc je ambiciozan i smisao pronalazi u samousavršavanju i samoostvarenju. Ali njegovo ponašanje postaje mehaničko i on ne može doživjeti pravu ljubav. Tako da u svojoj težnji ka uspjehu i blagostanju Štoljc također gubi neke osnovne ljudske vrijednosti.

Jedina snažna i iskrena osoba u romanu koja umije voljeti je Olga, žena koja uspijeva izvući Oblomova iz njegove zone udobnosti. O tome on govori na kraju, kada iznosi svoju viziju ljubavi i života: "Nesretni anđeo! Zašto joj je toliko stalo do mene? I zašto je meni ona toliko draga? Bolje bi bilo da se nikada nismo upoznali! Za sve je kriv Štoljc. On nam je prenio ljubav, kao nekakvu bolest. Kakav je ovo život? Ništa osim nervoze i osjećaja! Kako to može ikad voditi smirenoj sreći i odmoru?"

Ivan Turgenjev: Očevi i djeca (1862.)

"Ostarjeli roditelji na grobu svog sina", 1874. Siže za sliku je vjerojatno preuzet iz Turgenjevljevog romana.

Vasilij Perov/Galerija Tretjakov

Turgenjev je bio prvi pisac koji je definirao vječiti problem očeva i sinova: starija generacija nikada neće razumjeti mlade. Glavno pitanje po kojem se njihova mišljenja razlikuju je shvaćanje smisla života.

Starija generacija među glavnim aspektima života vidi ljubav, sreću, uživanje u umjetnosti i prirodi. Sinovi odbacuju "stari svijet", čak i ljubav, i žele se posvetiti "korisnim" stvarima. Glavni junak romana je nihilist Bazarov koji želi postati doktor. Spreman je odustati od ljubavi kako bi izbjegao da postane rob strasti.

Kada ga njegova voljena Ana Odincova pita kakvu budućnost vidi za sebe i tko je on zapravo, on kaže samo da je on doktor. Namjerno ne želi govoriti o dubljem smislu života, jer smatra da čovjeku nisu potrebne "te apstrakcije" kako bi "imao komad kruha".

Fjodor Dostojevski: Braća Karamazovi (1880.)

Glumac Andrej Mjahkov kao Aljoša u filmu Ivana Pirjeva "Braća Karamazovi".

Sputnik

Ovaj je roman jedna od najvažnijih ruskih knjiga o Bogu. Izgleda ustvari da je čitava potraga za smislom i započela s Dostojevskim. Njegova peterburška depresija ga je vodila do misli o razlozima i svrsi ljudskog života. (U zatvoru u Sibiru imao je dovoljno vremena i prilika da prouči ova pitanja.)

Braća Aljoša (monah) i Ivan (ateist) raspravljaju o Bogu i čovjeku. Čiji stav vam je blizak?

"Čim je on [Aljoša] ozbiljno razmislio, bio je uvjeren u postojanje Boga i u besmrtnost, i jednom je instinktivno rekao sebi: 'Želim živjeti za besmrtnost i neću prihvatiti kompromis.' Na isti način, da je zaključio da Bog i besmrtnost ne postoje, odmah bi postao ateist i socijalist."

Lav Tolstoj: Uskrsnuće (1899.)

Glumac Jevgenij Matvejev kao knez Nehljudov u filmu "Uskrsnuće" Mihaila Švejcera, 1960., adaptacija Tolstojevog romana.

Mosfilm

Tolstoj je smatrao da je ovo njegov najbolji roman i ljutio se kada su ga ljudi hvalili zbog "Rata i mira". Pisac je na "Uskrsnuću" radio preko deset godina.

Jedna žena je greškom osuđena na zatvorsku koloniju u Sibiru. Član porote, knez Nehljudov, vidi nepravdu i pokušava joj pomoći. Ispostavlja se da ju je on prije deset godina zaveo i napustio. Odlučuje iskupiti svoj grijeh.

Tolstoj u romanu definira jednu od svojih najvažnijih ideja: Protiv zla se ne možemo boriti zlom.

"Nehljudovu se dogodilo ono što se često događa ljudima koji vode duhovni život. Misao koja mu je u početku izgledala neobično i paradoksalno, pa čak i kao obična šala, počela se sve više potvrđivati kroz životno iskustvo te je odjednom izgledala kao jednostavna, istinita izvjesnost. Bila je to ideja da je jedini siguran put ka spasenju od strašnog zla od kojeg ljudi stradaju u tome da uvijek treba priznati da su grešni pred Bogom i zato nesposobni kažnjavati ili popravljati druge, jer su oni Njemu dragi. Postalo mu je jasno da je strahovito zlo koje je vidio u zatvorima i kolonijama, kao i tiho samozadovoljstvo njegovih počinitelja, posljedica toga što ljudi pokušavaju nemoguće: ispraviti zlo dok su i sami zli."

Maksim Gorki: Na dnu (1902.)

Glumci Ivan Moskvin kao Luka i Margarita Savicka kao Ana u komadu Maksima Gorkog "Na dnu" u režiji Konstantina Stanislavskog i Vladimira Nemiroviča-Dančenka u Moskovskom umjetničkom teatru (MHAT).

Sputnik

Skitnica Luka dolazi u sirotinjski dom i upoznaje različite prosjake i njihove životne priče. On ih sve sluša i pokušava im pružiti podršku. "Nije me briga. Ja i prevarante poštujem. Po meni, nema loših buha, sve su crne i sve skaču", kaže on.

Tek kada se nađe na dnu društva ličnost otkriva svoje pravo lice. Tko god čovjek bio, Luka vjeruje da je pružanje pomoći onima koji su u nevolji najviši oblik morala. "Ipak smo svi mi ljudi. Pretvaraj se koliko hoćeš, glupiraj se kako znaš, ali rodio si se kao čovjek i kao čovjek ćeš umrijeti. I ja gledam i vidim kako su ljudi sve pametniji i sve zaposleniji, i premda žive sve lošije, ipak i dalje pokušavaju napredovati."

Drugi lik drame je kartaš Satin, Lukin protivnik, koji ponekad laže iz dobrih pobuda. Gorki je kasnije zapisao da je želio postaviti pitanje o tome što je bolje: istina ili suosjećanje s "bijelom laži"? Što je potrebnije? Gorki je smatrao da se čovjek treba uzdići iznad sažaljenja.

Andrej Platonov: Iskop (1930.)

Radnici kopaju temelje za tvornicu kugličnih ležajeva, 1930-ih

Sputnik

Ova antiutopija zastupa pesimistički pogled na svijet, u kojem ništa nema smisla. Radnici grade dom za sretnu proletersku budućnost. Kao strojevi odmaraju se samo kako bi jeli i spavali. Izgledaju kao da nemaju nikakvih osjećaja.

Platonov imitira službeni sovjetski jezik, pa čak i njegovi likovi govore kao da su oni ti koji potpisuju besmislene dokumente s preopsežnim formulacijama: "Ovdje, međutim, počiva supstanca stvaranja i cilj svake direktive: mali čovjek predodređen da postane univerzalni element. Zato je od suštinske važnosti jamu za temelj završiti što prije, tako da se dom pojavi što prije kako bi djeca zaposlenih bila zaštićena kamenim zidom od vjetra i bolesti."

Uredski moljci bi iz ovoga vjerojatno mogli nešto naučiti.

Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita (1940.)

Mihail Berlioz, Voland i Ivan Bezdomni, kadar iz serije "Majstor i Margarita" iz 2005.

Goskino/Telekanal Rossija

Što ako knjiga postane nečiji smisao života? Ako Majstor napiše nešto što mu doista znači, onda to može postati pitanje života i smrti, čak i kada Margarita sklopi dogovor s vragom kako bi knjiga živjela. "Rukopisi ne gore", a junaci iz knjige su stvarniji od ljudi koji su duševno mrtvi.

Na kraju vječne sile odlučuju o sudbini Majstora i njegov je trud nagrađen odmorom i vječnim životom.

" 'On [Isus] je pročitao Majstorovo djelo' - kaže Matej Levi - 'i traži da povedeš Majstora sa sobom i nagradiš ga mirom. Hoće li to za tebe biti teško, zli duše?' 'Za mene ništa nije teško', odgovorio je Voland, 'kao što znaš.' Zastao je, a onda dodao: 'Zašto ga ne povedeš sa sobom u svjetlost?' 'Nije zaslužio svjetlost, zaslužio je odmor', žalosno odgovori Levi."

Venedikt Jerofejev: Moskva-Petuški (1970.)

Predstava "Moskva-Petuški" u kazalištu "Maneken" u Čeljabinsku.

Aleksandar Sapožnjikov

U ovom surovom svijetu nema mjesta za glavnog junaka ove knjige, Veničku, ni za njegovu dušu, čistu kao u novorođenčeta. Kritičari tumače da Venička lokalnim vlakom ne putuje kod svoje voljene žene i djeteta, nego kod Boga. On podnosi patnje kao Isus Krist, sve vrijeme preispitujući pitanja života i smrti.

"Jer, zar nije ljudski život trenutno opijanje duše? I pomračenje duše također? Svi mi smo kao pijani, samo svatko na svoj način: netko je više pijan, a netko manje."

Unatoč tome što se obično misli, ovaj roman (ili poema, kako ju je definirao autor) ne govori o alkoholizmu. On je prosvjed protiv društvenih normi.

Postoji jedan dio koji jasno ukazuje na Isusa Krista: "Čovjek ne treba biti sam - to je moje mišljenje. Čovjek treba davati sebe ljudima, čak i ako ga oni ne žele uzeti. A ako je ipak sam, on treba ići kroz vagone. On treba naći ljude i reći im: 'Evo. Sam sam. Dajem vam sebe bez ostatka (jer sam ostatak već popio, ha-ha!) A vi dajte sebe meni, i kada mi date sebe, recite: a kamo idemo? Iz Moskve u Petuški ili iz Petuški u Moskvu?'"

Pročitajte i: 10 posljednjih misli ruskih pisaca