Zašto tako mnogo ljudi gine na Elbrusu? Zar to nije planina za "nježne alpiniste"?

Noću uoči 23. rujna grupa od 19 ljudi krenula je u pravcu prijevoja Sedlo Elbrusa, koji se nalazi na 5416 metara nadmorske visine. S tog mjesta počinje uspon na sam vrh. Puhao je jak vjetar, ali su alpinisti smatrali da je vrijeme "stabilno". Organizator uspona Denis Alimov kasnije će reći: "Išli smo noću jer je tada vrijeme bilo povoljno. Nije bilo idealno, nije bilo najbolje, ali to je bila jedina varijanta [da stignemo do vrha] u narednih pet dana." 

Kada je do vrha ostalo 100 metara, vrijeme se naglo promijenilo. Zapuhao je jak vjetar, a tlak zraka je opao. U tim je okolnostima pozlilo turistkinji Ani Makarovoj, manikerki. Spustili su je nazad na Sedlo, ali stanje joj se i pored toga pogoršalo. Izgubila je svijest i sat vremena kasnije umrla u vodičevim rukama. "Vodič joj je davao da udiše amonijak i da pije čaj, ništa nije pomoglo", pričao je Alimov.

Za to su vrijeme ostali članovi grupe nastavili s usponom. Međutim, ubrzo se vidljivost smanjila na pola metra, krenuo je padati gusti snijeg, temperatura se spustila na -20 stupnjeva, a vjetar počeo puhati brzinom od 40-70 metara u sekundi. Ne stigavši do vrha, grupa se krenula spuštati, vezana istim konopcem. Ali nešto je krenulo po zlu. "Izgubili smo se. Okliznuli smo se i ljeteli 100 metara po vrlo čvrstom ledu, nikako nismo mogli zabosti cepin. Jedan je momak slomio nogu. Odmah smo poslali SOS poruku i koordinate spasilačkoj službi Ministarstva za izvanredne situacije. Čekali smo dva sata i [nakon što pomoć nije stigla] ponijeli smo momka nizbrdo", ispričao je Dmitrij Parahin, glazbenik koji je bio u toj grupi.

Zadržavanje je bilo fatalno. Dok je povrijeđena noga fiksirana, članovi grupe počeli su se smrzavati. Od voki-tokija nije bilo nikakve koristi. Veza sa spasiteljima uspostavljena je tek u 17:00, i to je uspio uraditi vodič koji se još tijekom dana vratio s nesretnom turistkinjom. Dvije su osobe izgubile svijest i ubrzo su umrle u snegu. Još je dvoje kasnije umrlo na spasilačkim nosilima. Vodiči su dobili jake ozebline i ozljede, jedan je praktički oslijepio od jakog snijega.

Uspon na Elbrus (visina 5642 metra), najviši vrh Europe, prilično je varljiv zbog tehničke jednostavnosti. Čovjek zaista ne mora biti iskusan alpinist. Ako ne skrenete sa staze, nećete se morati penjati po liticama, gdje vam trebaju karabinjeri, kuke i kačenje konopaca. Samo se penjete uzbrdo i to je sve. Zbog toga se na Elbrus često penju ljudi kojima je to prva planina u životu. Penju se uredski radnici i prave od toga "korporativnu zabavu", penju se umirovljenici i tinejdžeri. To su svakoga dana deseci ljudi iz cijeloga svijeta. Biznis koji nudi komercijalnu uslugu uspona na Elbrus u punom je cvatu. Ali ova planina svake godine odnese u prosjeku 15-20 života, i taj se broj već ne podudara s lakoćom uspona o kojoj mnogi govore.

"Popeli su se momak bez nogu i 80-godišnji starac – zar vam to ništa ne govori?"

Postoji nekoliko putanja na Elbrus: sa sjevera, istoka i zapada, a najlakša je kroz seoce Terskom, s juga. Ogromna većina grupa kreće u ekspediciju s te strane (tako je u rujnu ove godine uradila i spomenuta grupa u kojoj je bilo žrtava). 

"Smatra se da je uspon na Elbrus jednostavan prije svega zbog toga što postoje žičare", kaže alpinist Aleksandar Jakovenko, sudac trke Red Fox Elbrus Race. Žičarom se stiže do visine od 3850 metara, što znači da više od pola puta prijeđete u udobnom sjedištu. Ako netko želi, u motornim sanjkama ili tabaču snijega može se zatim popeti na 4800 metara, tj. još jedan kilometar poslije žičare. Tako ispada da i nema toliko mnogo pješačenja. Jakovenko je vodio na vrh svoju kći kada je imala 14 godina.

Aleksandar Suharev, vlasnik kompanije "Elbrus Climbing" (ranije se zvala "Strahu Net"), u intervjuu za portal Russia Beyond inzistira na tome da je planina lagana, jer nema složenih tehničkih elemenata i nema zona u kojima prijeti opasnost od lavine. "U svakom slučaju, nema ih na stazama koje koriste turisti. Opasnost od lavine postoji samo u dolinama, tamo gdje se skuplja snijeg, i sve lavine kreću zimi i u rano proljeće. Ali to nema veze s usponom. Elbrus po složenosti spada u kategoriju 1B, što znači da se praktički svaki čovjek, ako je zdrav, može popeti na vrh bez specijalne pripreme." 

Suharev spominje momka bez nogu koji se nedavno popeo na planinu, i još dvojicu svojih klijenata: jedan je imao 80 godina, a drugi još više. "Onaj stariji se popeo s opremom s kisikom, a onaj od 80 godina bez te opreme. Zar vam to ništa ne govori?"

Viktor Salejev, 29-godišnji menadžer marketinga iz Kalinjingrada, u kolovozu prošle godine krenuo je na Elbrus u komercijalnoj turi. "Išao sam u planinu željan avantura, estetike pohoda i sportskih izazova", kaže on. Nije imao iskustva, ali je izabrao istočnu putanju, jer je ona u većoj mjeri "sportska", i htio je proći cijelu stazu svojim nogama. "Smatra se da je ta putanja ’divlja’, jer tamo nema odmarališta, žičara i tabača snijega, i cijela se staza mora prijeći vlastitim nogama u punoj planinskoj opremi", priča Viktor.

On je shvaćao da će svih deset dana nositi ruksak težak 35 kg. Pola godine prije uspona počeo je s kardio treninzima i vježbama u teretani. "Moja su se očekivanja u potpunosti opravdala. Ali kada turističke kompanije tvrde da je staza prilagođena za sve ljude, neovisno o njihovoj kondiciji, to može nekoga skupo koštati", kaže on. "U našoj su grupi svi stigli do kraja, ali pojedinci s bolom i patnjama, na rubu svojih mogućnosti."

"To je pakao!"

Broj žrtava na Elbrusu raste tijekom posljednjih nekoliko godina. Profesionalci objašnjavaju to popularnošću planinarskog turizma i odsustvom bilo kakvih ograničenja za uspon. U sovjetsko je doba za uspon na Elbrus bilo neophodno pokazati kontrolno-spasilačkoj službi potvrdu o stupnju kvalifikacije, a sada nitko ne kontrolira protok ljudi, kao ni njihovo zdravstveno stanje i fizičke mogućnosti.

Ne razumije svatko ni pojam "visine". Jakovenko podsjeća da se probnim pilotima na visini od 3000 metara automatski uključuje kisik. "Na toj visini ima dvostruko manje kisika nego ovdje dolje, na zemlji. Zamislite kako je tek na pet tisuća metara? To je opterećenje koje ne može podnijeti svačiji organizam", kaže on i tvrdi da je u tom slučaju važno zaustaviti se i ne "iskušavati" sebe dalje, što neki ne učine jer ih je tobože stid, s obzirom na to da je u pitanju "obična planina".

U svibnju ove godine dopisnik portala Russia Beyond Nikolaj Litovkin krenuo je na Elbrus s juga, tj. najlakšom stazom, s noćenjem u hotelima. Polovicu grupe činili su boksači, ljudi u dobroj fizičkoj formi, koji stalno sudjeluju u natjecanjima. "Imali smo ideju da se popnemo na vrh, da tamo napravimo ring i organiziramo meč. Ja se dosta bavim sportom i volim takve izazove, ali nisam znao da se u pohodu na takvim visinama ispolje sve boljke", priča on.

Poslije prva dva dana aklimatizacijskih šetnji dugih 15 kilometara u podnožju Elbrusa, Nikolaj je osjetio probleme s meniskusom. Kaže da su mu "otkazale noge". Jedan je boksač na 4800 metara imao napad "visinske bolesti". Izašao je iz prostora gdje je bilo odmorište i odlučio se malo "prošetati" usred noći. Propao je u snijeg i nije se mogao sam izvući. Kad su ga našli, bio je jedva pri svijesti. Drugi je na visini dobio temperaturu 40 stupnjeva, kašalj i probleme s disanjem. Ispostavilo se da je imao koronavirus, a nije ni znao za to. Bolest se ispoljila upravo tamo. "Ja sam mislio, ’snažan se momak može malo napregnuti i popeti’. Ali Elbrus je nešto sasvim drugo. Nije nimalo ugodno kada ti otkažu noge ili kad čovjek počne halucinirati zbog nedostatka kisika. Nisam znao da tako nešto uopće postoji. Na kraju sam morao odustati već na prvom odmorištu", priča Nikolaj.

Još je jedan faktor nagla promjena vremena. Sve se može promijeniti doslovno za pola sata. Viktor, koji se penjao prošle godine, nije stigao do vrha: "To se često događa, zadesila nas je ciklona (vijavica, bez vidljivosti, vetar puše 50 m/s), uspjeli smo stići na 5100 za vrijeme aklimatizacijskog pohoda, a poslije se vrijeme pokvarilo. Čekali smo nekoliko dana u šatorima, u baznom kampu, a onda smo krenuli nazad."

TripAdviser, popularni portal za iznošenje mišljenja o svemu živome, pun je priča poput ove: "Bili smo na zapadnom vrhu Elbrusa u rujnu 2014. <...> Bio je mokar snijeg, a na 4500 metara počela je oluja, kidala se odjeća na nama, letjele su kape i palice. Vezali smo cepine i palice za konop, pa smo trčali nizbrdo što brže možemo, da stignemo do skloništa, dok je svuda oko nas sijevalo i grmilo. Tamo smo sreli damu iz inozemstva u pratnji vodiča. Oni su se vratili poslije neuspješnog pokušaja i spuštai su se sa Sedla. Upitali smo je kako je tamo, na vrhu, a ona je rekla: 'It is the hell' ('To je pakao')".

Diletanti u ulozi vodiča

Pa ipak, ni visinska bolest, ni loše vrijeme ne trebaju biti uzrok bilo čije smrti, čak ni na Elbrusu. Od toga turiste trebaju "osigurati" kvalificirani vodiči. A tu također ima problema.

"Nažalost, sada se svatko može predstaviti kao vodič. Kod nas na Elbrusu u tom je pogledu pravi kaos. To uopće nije regulirano, nitko to ne provjerava", priča Suharev. On kaže da na Kavkazu ima mnogo takvih kompanija i vodiča "privatnika". Mnogi rade bez turističke licence i nemaju kvalifikaciju instruktora za alpinizam.

"Netko se par puta popne na Elbrus po lijepom vremenu i učini mu se da to nije ništa komplicirano i da već može voditi ljude na vrh. I počinje voditi grupe", objašnjava Suharev.

Po njegovom mišljenju, ono što se dogodilo u grupi gdje je petero izgubilo život moglo se i očekivati: "Njima su se u jednom pohodu dogodile dvije tragedije i to ne može biti slučajno." Prva smrt, kaže Suharev, uopće nije vezana sa smrću ostalih, ali im je jedno zajedničko, a to je niska kvalifikacija organizatora. I on nabraja pitanja koja će sada istraga vjerojatno postaviti: Zašto vodiči nisu imali telefon sa satelitskom vezom i GPS-om, nego nekakve voki-tokije? Zašto u komercijalnoj grupi nije bilo nijedne opreme s kisikom? Zašto grupa nije vraćena kada se vrijeme počelo kvariti?

Iste noći, 23. rujna, tamo je bila grupa kompanije "Elbrus Climbing". Prognoza je, kaže Suharev, bila takva da uopće nigdje nije trebalo ići, ali turisti su usrdno molili pokušamo, u velikoj mjeri zato što su i druge grupe pokušale.

"I naš je vodič odlučio probati, jer je u tom trenutku bio kratak period mirnog vremena. Ali on je profesionalac i može procijeniti tekuću situaciju. Odmah je vratio grupu čim je vidio da se vrijeme kvari. Oni [drugi vodiči] pričaju da se vrijeme promijenilo munjevito. Ne događa se to u planini, vrijeme se ne kvari pritiskom na prekidač", negoduje Suharev. "Nego se događa da vodič koji nije profesionalac ne prepozna pogoršanje vremena, i njemu ta promjena stvarno izgleda kao da je ’munjevita’."

Suharev smatra da bi i Ana Makarova najvjerojatnije bila živa da je dobila kisik. "Ali ljudi i dalje biraju što jeftiniju ponudu, i time financiraju buduće tragedije. Bit će toga još", smatra on.

Četiri dana nakon smrti petero turista na Elbrusu Istražni odbor Rusije uhitio je Denisa Alimova, organizatora tog uspona. On je vlasnik kompanije "Elbrus.Guide", čije je sjedište u Pjatigorsku. Istražni je odbor priopćio da je Alimov sam priznao krivicu i detaljno opisao sve okolnosti. On je, navodno, rekao da prilikom pripreme uspona nije uzeo u obzir vremenske prilike karakteristične za ovo doba godine. Alimov će u istražnom zatvoru provesti dva mjeseca, a za to vrijeme njegova kompanija, sudeći po stranici, i dalje formira grupe, sada već za 2022. godinu.

Na YouTube kanalu kompanije ima mnogo videosnimaka na kojima Alimov priča o pripremi za uspon, o izboru organizatora i visinskoj bolesti. On savjetuje da se u slučaju potrebe pije hladni čaj od hibiskusa, a o bocama s kisikom iznosi negativan stav. "Mišljenje našeg tima o usponu s kisikom vrlo je negativno. Ne zato što je to nešto loše. Ne, to je normalno. Ali je loše s gledišta iskustva boravka na visini. Organizam neće steći to isustvo, neće se formirati visinsko pamćenje", kaže on.