Istraživač Oleg Čegodajev sebe naziva "ambasadorom" Uralskih planina. Kako bi potvrdio ovu samoproklamiranu titulu, Čegodajev je upravo okončao grandioznu ekspediciju. Ovaj je čovjek prešao 3183 kilometra čitavom dužinom planinskog vijenca i tako postao prvi čovjek koji je to učinio pješice.
Ekspediciju je započeo 1. svibnja 2021. iz mjesta u blizini Orenburga (1500 kilometara od Moskve). Zamišljen cilj postavljen je na planinu Konstantinov kamen, koja se nalazi samo 45 kilometara od Bajdarackog zaljeva u Karskom moru na sjeveru Rusije.
Istraživač je rekao da je dostigao trenutak u svom životu kada je ovakvo putovanje za njega postalo moguće "sad ili nikad".
"Mentalni je stav vrlo važan za ovakve ekspedicije. Potrebni su izvjesno iskustvo i mentalna čvrstoća. Ne bih ovo mogao izvesti kad mi je bilo 20 ili 25 godina. S druge strane, ovakva ekspedicija zahtijeva osobu koja je fizički snažna, izdržljiva i zdrava. Znači da je za nju potrebno dobro odrediti vrijeme tako da ste mentalno spremni, ali također da su vaši zglobovi, vrat i leđa u dobrom fizičkom stanju", kaže Čegodajev.
Premda ovaj putnik priznaje da njegovi standardi možda ne vrijede za druge ljude, smatra da su to neki od faktora koji su mu omogućili da stigne do cilja, da ne odustane nasred puta i da izbjegne sve opasnosti.
Među stvarima kojih se treba čuvati kada ste sami na planinarskoj ekspediciji kao što je ova Čegodajev izdvaja tri glavne potencijalne opasnosti za istraživača: krpelje, divlje životinje (posebno medvjede) i ljude.
Kada se radi o krpeljima, relativno je lako zaštiti se poduzimanjem mjera predostrožnosti. "Krpelji su faktor rizika, posebno kada ste sami. Jako je neugodno naći krpelja na svojim leđima ili zadnjici gdje ih ne možete izvaditi bez nečije pomoći. Za vrijeme moje ekspedicije bilo je na desetke, možda i stotine krpelja svakog dana na mom putu, ali nekoliko mi je pravila omogućilo da se osjećam samouvjereno na tom polju. Odjeća mora biti dobro namještena, hlače uvučene u čarape, majica uvučena u hlače. Na bijeloj odjeći lakše je uočiti krpelje. Koristite učinkovito sredstvo protiv krpelja. Ako koristite pravo sredstvo, krpelji padaju mrtvi. Konačno, slušajte svoje tijelo. Ako vas negde zasvrbi, provjerite. Cjepiva protiv meningoencefalitisa koji prenose krpelji također se preporučuju", rekao je Čegodajev.
Medvjedi predstavljaju veliku opasnost za nepripremljene putnike. "Vidio sam nekoliko medvjeda na svom putu. Jedan od ovih susreta bio je prilično blizak i dogodio se neočekivano. Dok sam druge medvjede primijetio iz daljine i mogao ih ili zaobići ili preplašiti i tako otjerati (što je bilo prilično lako, jer medvjedi na Uralu nemaju želju doći u kontakt s ljudima), ovog jednog sam iznenada ugledao kada se nalazio na samo tri metra od mene. Išao sam u smjeru suprotno od vjetra koji je odnosio moj miris i zvuk mojih koraka od životinje. Zlatno pravilo na područjima naseljenim medvjedima je da upozorite životinje da se približavate: da povremeno pustite glas, pravite zvuke s nekim stvarima kod hodate. Ali tada je bila večer i ja sam bio previše umoran za tako nešto, iako sam na sve strane vidio veliki broj tragova. Iznenada sam ugledao leđa medvjeda tri ili četiri metra od sebe. Kopao je nešto u zemlji. Zaustavio sam se i krenuo nazad kako bih se udaljio od njega. Dok sam išao unazad, stao sam na granu koja je pukla pod mojom nogom. Medvjed se okrenuo i ugledao me. Istog sam trenutka podigao ruke kako bih izgledao veći i počeo sam vikati. Medvjed se uplašio, okrenuo od mene i nestao u šumi", prisjećao se Čegodajev svog najopasnijeg susreta za vrijeme ekspedicije.
On savjetuje putnicima da upozore životinju da se približavaju i da se nikada ne nađu između medvjeda i njegove hrane ili mladunčadi.
Pomalo iznenađujuće, ali Čegodajev ljude ubraja u istu kategoriju kao krpelje i medvjede, kao nešto o čemu nepripremljeni planinar treba voditi računa.
"Ove je godine jedna turistkinja ubijena na Srednjem Uralu. Ona se spuštala splavom po rijeci kada ju je ubio kriminalac koji je želio njezinu kreditnu karticu. Ispostavilo se da je živio u šatoru u divljini i da ju je slučajno ugledao. Osobno pokušavam izbjegavati gradove i druga naselja, posebno petkom uvečer i vikendom, kako ne bih nikoga provocirao. Alkohol je problem u ovom kraju i svašta se događa. Ponekad sam bio svjedok potpuno bezrazložne agresije. Dakle, ljudi su jedan od najvažnijih faktora na putu."
Druge životinje kojih se ljudi masovno plaše, kao što su gorske kune i vukovi, relativno su bezopasne za čovjeka, unatoč svom imidžu, kaže Čegodajev. "U najvećem broju slučajeva ove životinje ne predstavljaju opasnost za odraslog čovjeka. Mi smo veći od njihovog prosječnog plijena i oni radije izbjegavaju ljude. Tijekom svih mojih planinarenja vidio sam jedno 30-ak medvjeda, a samo dvaput sam vidio vuka, u prolazu. Krpelji ubiju više ljudi nego vukovi", kaže Čegodajev.
Osim o divljim životinjama, sigurnost planinara često ovisi o prirodnim uvjetima. Čegodajev se prisjeća kako su tijekom jednog dijela putovanja oluje postale pravi problem.
"Na dijelu puta od nekih 600-700 km na sjeveru Urala stalna su pojava bile noćne oluje. Svake večeri oblaci bi se sakupili i počela bi oluja. U pravilu sam se trudio noći provoditi na različitim uzvišenjima. Međutim, u to je vrijeme ovo postao faktor rizika, jer grom obično udara u vrhove. Trudio sam se za vrijeme oluje spustiti niže, ali to nije uvijek bilo moguće. Ponekad bi grom udario vrlo blizu mog šatora, stotinu metara dalje ili slično. Jednom je udario tako jako da sam zamalo pao s madraca. To je neugodno, ali tim povodom malo toga možete učiniti", rekao je Čegodajev.
Svakome tko bi se odvažio na sličan pothvat Čegodajev savjetuje da unaprijed isplanira dostavu namirnica tijeokom puta, jer nije moguće da jedna osoba ponese dovoljno hrane za tri ili više mjeseci, a logistika bi mogla biti problem u nekim udaljenim krajevima.
"Moj je put bio dug 3000 kilometara. Potrošio sam šest pari cipela. Bit će vam potrebno 80, a možda i 100 kila hrane za tri mjeseca putovanja. To je težina koju jedna osoba koja ide pješice ne može nositi. Ne znam kako je moguće prijeći takav put bez pomoći vanjskog svijeta. Zato je moj put podijeljen u 18 etapa i ljudi su mi organizirovali opskrbu na svakoj dogovorenoj točki. To mi je omogućilo da hodam dosta brzo i prelazim 30-40 kilometara dnevno", rekao je Čegodajev.
Unatoč svim opasnostima, Čegodajev je na cilj stigao živ i zdrav. Izgubio je osam kilograma, što nije mnogo za takvo putovanje. Sada je zauzet držanjem predavanja o svom putovanju, uređivanjem fotografija i videomaterijala koje je sakupio na putu i planiranjem novih avantura u prirodi.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
