Što znači živjeti u najvećoj zemlji na svijetu?

Svakodnevica u velikim gradovima Rusije, naročito u njezinom zapadnom dijelu, ne razlikuje se mnogo od života u Europi ili SAD-u. Ali ako se nađete u nekom sibirskom selu ili na Dalekom istoku Rusije, bit ćete jako iznenađeni kada shvatite na kakve sve poteškoće nailaze tamošnji stanovnici tijekom svog života.

Dugo štedjeti za putovanje Rusijom

Naselje Čerski

OE- LINA/youtube.com

Aerodrom u malom polarnom naselju Čerski na sjeveroistoku Jakutije (2500 stanovnika) sastoji se od piste i male betonske zgrade na kat, nalik na kutiju, s dograđenim upadljivo plavim uglatim objektom u centru. U čekaonicu ne može stati ni pedesetak ljudi, ovdašnji kafić ne radi redovno, a bežični internet se pojavio tek 2020. godine.

U "betonskoj kutiji" nikad nema gužve, ne zato što ljudi nisu zainteresirani za putovanja, nego zato što let do najbližeg grada Jakutska (udaljenog 2500 km) bez povratne karte košta 35 000-40 000 rubalja (452-517 dolara). Avionska karta u jednom pravcu od Moskve do Jakutska (8200 km) može se kupiti za 10 000 rubalja (129 dolara), a do Vladivostoka (9000 km) za 13 000 rubalja (168 dolara), i to po fiksiranim cijenama koje dotira država i koje se ne mijenjaju tijekom godine, ali je broj takvih mjesta ograničen.

"Ribarsko selo" ("Ribackaja derevnja"), Rjazanjska oblast

@natali.v.popova

"Posljednji put sam s obitelji putovala na odmor prije godinu dana. Bili smo u Gelendžiku (ljetovalište na jugu Rusije). Karta u jednom pravcu za jednu osobu je koštala 100 000 rubalja (1300 dolara), a moja plaća je nekoliko puta manja", priča službenica u lokalnoj administraciji Karina Han-Či-Ik. Karina bi putovala češće, ali po zakonu poslodavac svim stanovnicima naselja plaća samo jedan let u dvije godine, a ona sama ne bi mogla uštedjeti za kartu.

Viktorija Slepcova, koja također živi ovdje, ima manju plaću i ne može si priuštiti smještaj u nekom ruskom odmaralištu. Zato odmor provodi u Jakutsku.

Naselje Dikson. Najsjevernije naselje u Rusiji nalazi se u Tajmirskom Dolgano-Nenečkom autonomnom okrugu Krasnojarskog kraja.

Robert Prascenis/Sputnik

"Južni hoteli su za mene preskupi, naročito ljeti. A ni avioni nisu udobni. U četiri sata leta daju samo vodu i slane grickalice", žali se Slepcova.

Istini za volju, ni mnogi Moskovljani nemaju financijske mogućnosti za putovanje Rusijom. Pojedine destinacije su nedostupne čak i ljudima koji dosta ulažu u putovanja. Natalija Popova, autorica bloga o putovanjima, u pet godina je obišla 43 strane zemlje i 23 regija Rusije (a ima ih 85).

"Najljepša mjesta u Rusiji – Bajkal, Kamčatka i Sahalin – toliko su skupa da si ih ja zasad ne mogu priuštiti", kaže Popova.

Prevaljivati velike udaljenosti do škole

Selo Pahtalka u Vologodskoj oblasti.

newsvo

"Sanja, drži se!", viče žena dok telefonom snima muškarca koji iz čamca probija led lopatom da bi mogao doploviti do druge obale. Tako Leonid Hvatov iz sela Pahtalka u Vologodskoj oblasti (257 km od Moskve) svakodnevno ispraća dvojicu sinova do najbliže škole. Najprije čamcem preko rijeke, zatim dva kilometra pješke kroz polje. Lokalna vlast nema novca da napravi most, a školski autobus ne prometuje, jer tu ne postoji cesta.

"U proljeće i jesen djeca gaze kroz blato do pojasa, a zimi često kroz snijeg do pojasa, jer takozvana cesta prolazi kroz polje. <...> Dva puta dnevno djeca prelaze rijeku. Zimi preko leda, a u jesen i proljeće ih ja ili moja supruga prevozimo čamcem", rekao je Leonid Hvatov za lokalni list NewsVo.

Moglo bi se reći da su slične situacije u Rusiji pravilo, a ne izuzetak. Svake jeseni i svakog proljeća djeca iz nekog ruskog naselja ne mogu doći do škole. Svakoga dana mediji govore o tome. Na primjer, za vrijeme proljetne pandemije koronavirusa učiteljica Svetlana Dementjeva iz Kurske oblasti (524 km od Moskve) pješačila je po 7-8 kilometara da odnese domaću zadaću djeci koja su bila u izolaciji, a nemaju pristup internetu.

Živjeti bez signala i interneta

Selo Crveno brdo (Krasnaja gora).

Kombinat Blagoustrojstva/youtube.com

Danas je dovoljno nekoliko "klikova" da čovjek pošalje poruku prijatelju, pronađe potrebnu informaciju ili pogleda film. Ali za tih je nekoliko klikova 43-godišnji Aleksandar Gurjev iz sela Boljšije Sanniki u Habarovskom kraju (8900 km od Moskve), koje ima 400 stanovnika, morao prevaliti veliki put.

Svaki put kad je Gurjev htio potražiti nešto na internetu, on se morao odjenuti, sjesti u automobil i prijeći oko 700 kilometara (8-12 sati vožnje) do najbližeg grada Habarovska. Tako je bilo sve do jeseni 2020. godine, kada je internet stigao i u njegovo selo.

Naselje Boljšie Sanniki, Habarovski kraj.

Google Maps

"Nisam ja bio pretjerano vezan za internet, ali mi je smetalo što se, kao drugi građani Rusije, ne mogu preko interneta prijaviti za liječnički pregled. Kod kuće sam se dosađivao, lovio ribu i brao gljive, a susjedi su tražili utjehu u alkoholu. Sad bar mogu provoditi vrijeme na VK-u (popularna ruska društvena mreža – op. prev.)", priča Gurjev.

Mobilnu vezu i internet u 2019. godini nije imalo preko 25 000 ruskih naselja sa 100-250 stanovnika. Zasad nije poznato u kojoj je mjeri taj broj smanjen tijekom 2020. godine.

Odlaziti u inozemstvo češće nego u Moskvu

Kalinjingrad

Legion Media

Za žitelje Kalinjingrada je bilo uobičajeno sjesti u automobil i skoknuti do Poljske ili Njemačke, onako, čisto da se provozaju, ili da odu u šoping. Tako je svoje vikende provodila Jekaterina Sineljščikova (jedna od autorica tekstova na portalu Russia Beyond) dok je živjela u Kalinjingradu.

Po njezinim riječima, lakše je i jednostavnije bilo otići u Europu nego u Moskvu. I svi su išli u Europu na novogodišnje praznike ili na odmor. Naročito su bile popularne kratke dvodnevne ili trodnevne ture po europskim dvorcima i akvaparkovima. No i pored toga su se mnogi, kako kaže Jekaterina, željeli preseliti iz provincijskog grada u Moskvu, iako su toliko blizu Europe.

Bivši ronilac na spasilačkim brodovima, 55-godišnji Dmitrij Čalov, živi u Vladivostoku. On je također veći dio svog života proveo u raznim gradovima Kine i Japana. Prvi put je otišao u Kinu 1995. godine. Tada je radio kao običan mornar, vukao je tegljačem brodove na prodaju u Kinu i Japan.

Vladivostok

Legion Media

"Tada sam imao 30 godina. Nikada nisam vidio tolike gradove. Nas (mornare) je najviše privlačila trgovačka ulica dugačka sedam - ili sedamnaest? - kilometara. Sva ona roba, svi oni kafići sa žabama i zmijama na prodaju, i sva ona tehnika – sve je to za nas bilo kao iz svemira", sjeća se Čalov.

Kasnije je počeo svake godine odlaziti na odmor u Kinu, Japan, Vijetnam i na Tajland, jer mu putovanje plaća država, s obzirom na to da je radio u spasilačkoj službi.

"Imamo ovdje more, prirodu i inozemstvo koje nam je bliže od glavnog grada. A Moskva... Što je Moskva? Hrpa kamena, ništa drugo", kaže Čalov.